Pređi na sadržaj
Hirurgija sarkoma mekih tkiva
Hirurška onkologija

Hirurgija sarkoma mekih tkiva

O ovom odeljenju

Najveći deo onoga što odlučuje kako će ovo proći rešen je pre nego što iko uzme skalpel, time da li je jedna jedina reč nekome pala na pamet. Kvržica na butini bude uklonjena kao pretpostavljeni lipom, rana lepo zaraste, a dve nedelje kasnije stigne patološki nalaz koji opisuje nešto što niko nije očekivao. Kvržice više nema. Tkivni slojevi u kojima je ležala sada su otvoreni i zasejani, a svaka operacija od tog trenutka nadalje je popravka u polju koje je neko drugi već poremetio. Između jedne petine i polovine svih novih pacijenata koji dolaze u specijalizovane centre za sarkome dolazi sa već učinjenim takvim zahvatom.

To je gotovo u potpunosti moguće sprečiti, a sprečava se snimkom pre noža. Ništa drugo nije ni blizu.

Besplatna konsultacija

Pošaljite prvo snimak, a i preparate ako je biopsija već urađena

Magnetna rezonanca zahvaćenog dela sa kontrastom je ono što tim za sarkome zaista čita, a pisani nalaz sam po sebi izostavlja većinu onoga što je timu potrebno, pa pošaljite i same slike. Pošaljite snimak na disku ili preko servisa za prenos fajlova, zajedno sa nalazom biopsije, tačnom formulacijom dijagnoze i podatkom o tome da li je kvržica već operisana i kada. Recite nam koliko je velika, koliko duboko deluje, koliko dugo postoji i da li se skoro menjala. Ako je tkivo bilo gde već uklonjeno, recite to otvoreno, jer ta jedna činjenica menja ceo plan. Tamo gde dijagnoza postoji, naši patolozi će želeti originalne staklene preparate pred sobom, a sažetak onoga što je neko drugi video nije dovoljan. Pregled ne košta ništa i ni na šta vas ne obavezuje.

59,6 odsto
Ležišta tumora ponovo otvorenih posle neplaniranog uklanjanja i dalje je sadržalo sarkom
44 odsto
Upućenih preparata bitno je promenilo nalaz kada su ponovo pročitani u centru za sarkome
Jedan od pet do jedan od dva
Novih pacijenata centra za sarkome dolazi već operisano kod nekog drugog
94,4 odsto
Tačnost pravilno planirane iglene biopsije za razlikovanje malignog od benignog
Devet od deset
Sarkoma ekstremiteta danas se ukloni bez amputacije

Operacija koja odlučuje o svemu ostalom

Sarkomi mekih tkiva su dovoljno retki da opšti hirurg u okružnoj bolnici vidi jedan svakih nekoliko godina, a porodični lekar možda nikada svesno ne vidi nijedan, i upravo zato bivaju uklonjeni slučajno. Tumor se u početku ponaša obzirno. Smesti se u butinu, rame ili glutealnu regiju, raste bez bola, pod prstima deluje prilično dobro ograničeno i izgleda baš kao lipom kakvih je sto drugih kvržica na tom mestu i bilo. Zato se uklanja onako kako se uklanja lipom, to jest ljušti se duž sloja koji pruža najmanji otpor, a taj sloj prolazi pravo kroz pseudokapsulu koju sarkomi guraju ispred sebe dok rastu. Ta pseudokapsula nije kapsula. To je sabijeno normalno tkivo kroz koje prolaze tumorski izdanci, i sečenje duž nje ostavlja te izdanke iza sebe dok razmazuje ćelije po svim slojevima koje je disekcija otvorila. Zatim se rana zatvori, hematom se tokom naredne nedelje širi kroz iste slojeve, i kontaminirano polje je sada znatno veće nego što je tumor ikada bio. Sve se to moglo izbeći.

Ono što sledi je reekscizija, a reekscizija posle neplaniranog uklanjanja teža je operacija nego što bi ispravna bila. Nema više ničega u šta se cilja. Hirurg ne odstranjuje tumor sa vidljivom ivicom i merljivom marginom, nego iseca ožiljak, kanal drena, mesto biopsije i svaki sloj tkiva u koji je prva operacija ušla, pretpostavljajući gde je kontaminacija stala na osnovu operativnog nalaza i izgleda polja. Izlazi više tkiva nego što bi izašlo prvobitno. Rekonstrukcija koja ne bi bila potrebna postaje potrebna. Polja zračenja se šire jer se proširio ugroženi volumen, a šire polje kasnije donosi više ukočenosti.

Sve je to cena dijagnoze koju niko nije postavio na vreme. Niko to nije namerno izazvao.

Šta se zaista nađe kada se ležište ponovo otvori

Studija iz 2024. godine pratila je 185 pacijenata upućenih posle neplanirane resekcije sarkoma. Kod 156 njih urađena je reekscizija ležišta tumora, a rezidualna bolest je bila prisutna u 93 od tih uzoraka, što je 59,6 odsto, uz kontaminirane margine kod još 11. To je blizu tri od pet ljudi kojima je rečeno da je kvržica izvađena, a koji su i dalje imali sarkom u sebi. Lokalni recidiv je potom iznosio 8 odsto u grupi sa reekscizijom naspram 14 odsto kod 29 pacijenata bez reekscizije, što je razlika koja na nivou cele kohorte nije dostigla statističku značajnost. Detalj ispod toga važniji je od naslova. Deset od dvanaest recidiva u grupi sa reekscizijom javilo se u podgrupi u kojoj je rezidualna bolest bila nađena, a ta podgrupa je imala i lošije ukupno preživljavanje. Dakle, sama reekscizija ne spasava svakoga. Ona prepoznaje ko je već bio u nevolji.

Pošteno čitanje tih dokaza vodi u dva pravca istovremeno i svaka ustanova koja vam ponudi samo jedan od njih nešto prodaje. Kod male, površne lezije niskog gradusa, gde je prva operacija bila razumno čista, neposredna radikalna reekscizija nije automatski pravi odgovor, i autori te studije zalagali su se za konzervativniji pristup upravo u takvim slučajevima. Kod dubokog, velikog tumora ili tumora visokog gradusa koji je izljušten duž pseudokapsule, argument ide u suprotnom smeru i to s priličnom snagom. O tome odlučuje procena stručnjaka uz originalne snimke, originalne preparate i originalni operativni nalaz pred istom grupom ljudi, a to je ono što se prvi put nije dogodilo.

Koje kvržice zaslužuju snimak

Niko ne predlaže magnetnu rezonancu za svaku kvržicu, a većina kvržica mekih tkiva kod odraslih je benigna, i to sa ogromnom razlikom. Ono što službe za sarkome umesto toga traže jeste kratak spisak karakteristika koje kvržicu pomeraju iz rutinske gomile u gomilu za snimanje, a te karakteristike vredi zapamtiti jer su sve stvari koje i sami možete primetiti, bez snimka i bez specijaliste, za otprilike petnaest sekundi. Pet karakteristika, bez ikakve opreme.

Ova tabela se na uskom ekranu pomera bočno. Prevucite da biste videli sve kolone.

Karakteristike koje kvržicu premeštaju u gomilu za snimanje
Karakteristika Zašto je važna i šta treba da pokrene
Veća od loptice za golf Pet centimetara je uobičajena granica i nije proizvoljna, jer benigne kvržice retko dostižu tu veličinu, a sarkomi je rutinski prelaze. Kvržica koju više ne možete prekriti jagodicom palca zaslužuje magnetnu rezonancu. Izmerite je prema nečemu i zapišite broj.
Ispod fascije Kvržice koje leže u masnom tkivu odmah ispod kože slobodno se pomeraju kada pomerate kožu. Kvržice koje leže ispod sloja fascije, unutar mišićnog odeljka, deluju fiksirano i teško se ograničavaju. Dubina je pojedinačno najkorisniji fizikalni znak i upravo se ona najčešće preskoči.
Raste Rast tokom nedelja ili meseci, kod kvržice bilo koje veličine, nadmašuje gotovo sve ostalo na ovom spisku. Stabilna kvržica koja je ista već deceniju sasvim je druga stvar od one koja se promenila od Uskrsa. Brzina promene je podatak koji imate samo vi.
Bolna ili se vraća Bol je nepouzdan u oba smera, jer su mnogi sarkomi bezbolni, a mnoge benigne lezije bole, ali novi bol u masi koja raste se računa. Kvržica koja se vratila na mestu prethodnog uklanjanja računa se mnogo više i treba da ide pravo u službu za sarkome, a ne nazad kod onoga ko ju je uklonio.
Nazvana hematomom bez povrede Sarkomi krvare u sebe i rezultat može uverljivo ličiti na modricu na snimku i pod prstima. Hematom kod osobe koja se ne seća odgovarajućeg udarca, ili onaj koji se ne smanjuje posle nekoliko nedelja, traži magnetnu rezonancu, a ne strpljenje.

Bilo koja od njih je dovoljna.

Magnetna rezonanca sa kontrastom je snimanje koje daje odgovor, jer obuhvata ceo odeljak, a ne samo prozor oko kvržice, i traje pola sata. Ultrazvuk je razuman prvi pogled u iskusnim rukama i loša zamena u neiskusnim, jer sarkom koji je prokrvario u sebe može izgledati cistično, a dobro diferentovani liposarkom može izgledati tačno kao masno tkivo, od čega je i sačinjen. Ako je snimak opisan kao lipom, a kvržica je duboka, velika ili raste, razuman odgovor je pitati radiologa za sarkome pre nego što iko zakaže uklanjanje. Snimci su jeftini. Druge operacije nisu.


Igla i mesto na kom ulazi

Kada snimanje postavi pitanje, odgovor dolazi iz biopsije debelom iglom izvedene pod kontrolom ultrazvuka ili kompjuterizovane tomografije, a postavljanje te igle je hirurška odluka, a ne radiološka pogodnost. Koji god put igla napravi, smatra se kontaminiranim i mora biti isečen zajedno sa tumorom pri definitivnoj operaciji, što znači da kanal mora ići kroz tkivo koje je hirurg ionako nameravao da ukloni, kroz jedan odeljak, izbegavajući neurovaskularne snopove i svaki sloj koji bi poštednu operaciju ekstremiteta pretvorio u amputaciju. Igla koju postavi neko ko nije razgovarao o budućoj operaciji može, jednim nepažljivim prolazom, pacijenta koštati ekstremiteta. Zato jedinice za sarkome insistiraju na tome da same rade biopsije i zato su tako dosledno nezadovoljne kada neko stigne sa već urađenom. Put je važan koliko i tkivo.

Sama tehnika daje dobre rezultate.

Japanski centar za rak pregledao je 284 biopsije debelom iglom vođene snimanjem, izdvojene iz 1.899 uzastopnih muskuloskeletnih biopsijskih procedura, i našao da su 252 od njih, odnosno 88,7 odsto, bile klinički delotvorne. Osetljivost za otkrivanje maligniteta bila je 94,0 odsto, a specifičnost 95,3 odsto, što daje tačnost od 94,4 odsto za pitanje maligno naspram benigno i 92,3 odsto za određivanje histološkog podtipa. Ono što je variralo bio je put. Delotvornost je značajno korelirala sa tim koliko je pristup morao biti složen, a transpedikularni, transretroperitonealni i pristup kroz ishijadični foramen skloni su davanju neinformativnih rezultata, što je uljudan način da se kaže da su nezgodno smeštene lezije u kičmi i karlici mesto gde ovo zakaže. Ponavljanje biopsije nije značajno popravilo stvari. Ispravno urađena prva biopsija jeste. Postavljanje je sve.

Praktično, biopsija je ambulantna procedura od dvadeset minuta u lokalnoj anesteziji. Ležite na stolu skenera, koža se otupi, kroz mali rez se uzme nekoliko cilindara tkiva otprilike debljine grafitne mine, i odlazite kući sa zavojem. Osetljivost traje dan ili dva. Duže traje laboratorija, jer se savremena dijagnoza sarkoma retko postavlja samo gledanjem tkiva. Imunohistohemija i, za mnoge podtipove, molekularno testiranje na određene genske fuzije ili amplifikacije razdvajaju jedan sarkom od drugog, a ti testovi odlučuju da li hemioterapiju uopšte vredi davati.

Očekivati odgovor za nedelju dana je realno. Očekivati ga za dan nije. Molekularni rad traje.


Ko čita preparat

Sarkom mekih tkiva obuhvata više od sedamdeset imenovanih podtipova, a opšti patolog može tokom cele karijere sresti tek nekoliko njih, pa dijagnoza sa kojom dolazite nije nužno dijagnoza sa kojom odlazite. Ovo nije kritika bilo koga. To je jednostavna posledica retkosti i razlog zašto svaki ozbiljan centar za sarkome kao standardnu praksu ponovo čita preparate iz drugih ustanova kad god stignu. Retkost čini upravo to.

Koliko često drugo čitanje nešto promeni

Centar za sarkome sa velikim brojem pacijenata je 2025. godine formalno ponovo pregledao spoljnu patologiju 196 upućenih pacijenata. Puna saglasnost postignuta je u 44 odsto, manje neslaganje u 12 odsto, a veliko neslaganje u 44 odsto slučajeva. Unutar te grupe sa velikim neslaganjem, 26 odsto činila je neusaglašenost benigno naspram maligno, 29 odsto drugi histološki podtip, 39 odsto prelazak iz nedijagnostičkog u dijagnostički nalaz, a 6 odsto veliko neslaganje oko gradusa. Kada su isključeni slučajevi upućeni iz drugih centara sa velikim brojem pacijenata, veliko neslaganje je poraslo na 48 odsto. Otprilike jedno od četiri takva velika neslaganja bio je slučaj u kom je suštinsko pitanje, da li je ovo uopšte rak, dobilo drugačiji odgovor.

Prelazak sa benignog na maligno menja sve u vezi sa operacijom.

Promena podtipa menja da li se hemioterapija nudi, jer miksoidni liposarkom, lejomiosarkom i sinovijalni sarkom odgovaraju na potpuno različite stvari, i menja gde se usmerava kontrolno snimanje, jer miksoidni liposarkom daje metastaze u meka tkiva i kičmu umesto poslušno u pluća. Promena gradusa menja da li se zračenje uopšte sprovodi. Ništa od toga ne zahteva novo tkivo ni novu proceduru. Zahteva staklene preparate i parafinske blokove, koje vaša prvobitna bolnica čuva i izdaće ih na zahtev, i koje bi svaka ustanova koja vas leči trebalo da traži bez podsećanja. Tražite ih izričito po imenu.

Šta operacija podrazumeva

Operacija je široka lokalna ekscizija, što znači da se tumor uklanja unutar neprekinutog omotača normalnog tkiva, a da se nijednom ne vidi. Ništa se ne ljušti, ni u šta se ne ulazi, a ako je hirurg tokom operacije video tumor, nešto je pošlo naopako. Na ekstremitetu je to obično zahvat od dva do četiri sata u opštoj anesteziji. Tamo gde je zahvaćen veliki nerv, krvni sud ili kost, ili gde se nastali defekt neće sam zatvoriti, rekonstruktivni tim radi uporedo sa timom koji odstranjuje tumor i dan postaje znatno duži. Dva tima, jedan plan.

1

Planiranje prema snimku

Magnetna rezonanca se prikazuje na ekranu u sali i tu ostaje. Rez se crta tako da obuhvati prethodni kanal biopsije i svaki raniji ožiljak, i ide uzdužno duž ekstremiteta, a ne poprečno, jer poprečni rez na ekstremitetu nameće mnogo veću operaciju ako ikada bude potrebna revizija.

2

Rad izvan tumora

Disekcija ide kroz normalno tkivo na svakoj površini, uzimajući fasciju iznad, mišić okolo i sloj ispod. Tamo gde tumor naleže na veliki nerv ili arteriju, omotač te strukture se skida i uzima zajedno sa uzorkom umesto žrtvovanja same strukture, što je jedan od glavnih razloga zašto je amputacija postala retka.

3

Obeležavanje uzorka i ležišta

Uzorak se orijentiše koncima tako da se svaka zahvaćena margina može pratiti do tačne površine, a ne do neodređenog pravca, a u ležištu tumora ostavljaju se male metalne kopče. Te kopče su ono u šta će nedeljama kasnije ciljati planirajući snimak za zračenje, a njihovo izostavljanje znatno otežava precizno ciljanje.

4

Popunjavanje i zatvaranje

Veliki mrtvi prostori skupljaju tečnost, a nakupine tečnosti postaju infekcije, pa se defekt popunjava rotiranim lokalnim mišićnim režnjem ili, kada je gubitak veći, tkivom prenetim sa drugog mesta na telu. Drenovi ostaju dok se količina sadržaja ne smiri, obično nekoliko dana, a zatvaranje se izvodi bez zatezanja jer rana u ozračenom polju ne prašta.

Amputacija je danas izuzetak, a ne očekivanje.

Kod otprilike devet od deset sarkoma ekstremiteta tumor se ukloni bez uklanjanja ekstremiteta, a slučajevi u kojima to nije moguće su oni u kojima je tumor obuhvatio glavnu arteriju, nerv i kost zajedno, u kojima je prethodna operacija kontaminirala više odeljaka preko mogućnosti spasavanja, ili u kojima bi preostali ekstremitet bio veći teret od proteze. To poslednje je stvarno razmatranje i zaslužuje iskren razgovor umesto da se tretira kao poraz, jer spasen ekstremitet koji je bolan, bez osećaja i ne funkcioniše nije bolji ishod od funkcionalne proteze. Taj razgovor pripada periodu pre operacije.


Šta ovde znači čista margina

Margina u hirurgiji sarkoma ne svodi se na jedan broj, i svako ko vam ga da pojednostavljuje stvari. Važan je kvalitet tkiva na ivici, a ne njegova debljina. Milimetar guste fascije bolja je barijera od tri centimetra masnog tkiva, jer se sarkomi šire putem najmanjeg otpora, a fascija se odupire dok masno tkivo ne. Zato nalaz koji kaže da je margina bila jedan milimetar na površini fascije i četiri centimetra u mišiću može opisivati odličnu operaciju, a nalaz koji svuda unaokolo navodi udobno zvučeću marginu u mekom masnom tkivu može opisivati lošiju. Hirurgov opis toga koja je struktura bila na najbližoj tački jeste deo koji vredi pročitati. Kvalitet ovde nadmašuje debljinu.

Ova tabela se na uskom ekranu pomera bočno. Prevucite da biste videli sve kolone.

Kako da pročitate sopstveni patološki nalaz
Šta piše Šta menja
R0, margine negativne Nema tumora ni na jednoj obojenoj površini. To je cilj i postiže se kod velike većine planiranih operacija. To samo po sebi ne uklanja razlog za zračenje kod tumora visokog gradusa ili dubokog tumora, jer se argument tu oslanja na gradus i dubinu, a ne samo na marginu.
R1, mikroskopska bolest na ivici Tumor dopire do obojene površine, a da nije vidljiv golim okom. Odgovor zavisi od toga gde. Planirana uska margina uz očuvani nerv rešava se zračenjem. Neplanirana pozitivna margina u tkivu koje je moglo biti uklonjeno obično se rešava ponovnom operacijom.
Gradus, od jedan do tri Gradus se gradi iz toga koliko ćelije liče na tkivo iz kog potiču, koliko se brzo dele i koliko mrtvog tkiva ima unutar tumora. On određuje rizik od širenja snažnije nego veličina i glavni je činilac koji odlučuje da li se lečenje lekovima uopšte razmatra.
Imenovani podtip i molekularni rezultat Tačan naziv je važniji od reči sarkom. On određuje koji lekovi imaju izgleda da deluju, kako se tumor obično širi i stoga kuda se usmeravaju kontrolni snimci, kao i koliko je verovatno da će se uopšte vratiti lokalno.
Procenat mrtvog tumora posle lečenja Tamo gde je zračenje ili hemioterapija davano pre operacije, beleži se udeo uzorka koji više nije vitalan. To je retrospektivni uvid u to kako je tumor odgovorio i usmerava ono što se nudi posle, mada samo po sebi ne određuje odluku.

Zračenje, lekovi i redosled

Zračenje kod sarkoma ekstremiteta može se dati pre ili posle operacije i izbor između ta dva je stvarna razmena.

Kada se daje unapred, koristi manje polje i nižu dozu, jer je meta tumor sa marginom, a ne celo hirurško ležište, i može učvrstiti pseudokapsulu tako da disekcija bude čistija. Cena je zarastanje rane. Operisanje ozračenog tkiva otprilike udvostručuje učestalost komplikacija rane u prvim mesecima. Kada se daje posle, rana zarasta u nelečenom tkivu, ali je polje veće, doza viša, a dugoročna ukočenost, otok i fibroza srazmerno gori. Većina ustanova danas daje prednost davanju zračenja prvo kod velikih, dubokih tumora ekstremiteta visokog gradusa i prihvata probleme sa ranom, jer se problemi sa ranom smire u roku od godinu dana, a fibroza ne. To je ta razmena.

Hemioterapija je zaista sporno pitanje i tu se isplati čitati dalje od sažetka. Mrežna metaanaliza objavljena 2021. godine objedinila je 25 randomizovanih studija sa 3.453 pacijenta sa resektabilnim sarkomom mekih tkiva i uporedila svaki redosled sa operacijom uz zračenje ili bez njega. Adjuvantna hemioterapija data posle operacije poboljšala je ukupno preživljavanje. Odnos hazarda bio je 0,86, interval poverenja 0,75 do 0,97, uz p vrednost 0,017. Neoadjuvantna hemioterapija udružena sa regionalnom hipertermijom pokazala je najbolji rezultat, uz odnos hazarda 0,45, iako je njen interval poverenja dodirivao 1,00, a p vrednost iznosila 0,049. Neoadjuvantna hemioterapija sama po sebi nije poboljšala preživljavanje, uz odnos hazarda 0,61 i p vrednost 0,195. Nije ni perioperativna hemioterapija, sa 0,66 i 0,317. Nije ni hemioterapija prilagođena histologiji, koja je iznosila 1,08.

Nalaz koji niko ne citira u brošuri

U istoj analizi korist adjuvantne hemioterapije za preživljavanje bila je ograničena na muške pacijente, uz odnos hazarda 0,78 i p vrednost 0,004, dok je kod žena odnos hazarda bio 1,08 uz p vrednost 0,410, što znači da nije bilo merljive koristi. Autori su jasno rekli da to zahteva dalje ispitivanje pre nego što iko promeni praksu, a nalaz u podgrupi unutar mrežne metaanalize nije ista klasa dokaza kao glavni rezultat. Ipak, razumno je to pomenuti ako vam se predlaže hemioterapija, a tim koji za to nije čuo jeste tim koji nije pročitao literaturu koju vam citira.

U praksi to znači da je hemioterapija kod sarkoma mekih tkiva razgovor, a ne protokol. Apsolutna dobit od adjuvantnog lečenja je skromna, toksičnost nije, a veličina dobiti u velikoj meri zavisi od podtipa, gradusa, veličine i godina. Kod velikog sinovijalnog sarkoma visokog gradusa kod mlade osobe argument je snažan. Kod tumora niskog gradusa kod starije osobe sa drugim zdravstvenim problemima često je dovoljno slab da je ne davati bolja medicina.

Svako ko je nudi kao automatsku, u bilo kom smeru, ne iznosi vam stvarno stanje dokaza.

Kada je sarkom u trbuhu

Retroperitonealni sarkomi, koji rastu u prostoru iza trbušnih organa, ponašaju se kao zasebna bolest i vredi ih razumeti odvojeno. Obično su veliki pre nego što se bilo šta primeti, jer tamo pozadi ima mesta da tumor dostigne veličinu ragbi lopte, a da izazove tek nejasan osećaj punoće. Imaju nejasne granice, ograničeni su kičmom, velikim krvnim sudovima i trbušnim zidom, a prekriva ih peritonealni sloj dovoljno tanak da je prava široka margina često geometrijski nemoguća. Zato lokalni recidiv, koji je na ekstremitetu rešiv problem, postaje vodeći uzrok smrti kod retroperitonealnog sarkoma niskog gradusa. Tumori visokog gradusa u istom prostoru češće ubijaju putem udaljenog širenja.

Hirurzi su na to odgovorili proširenom kompartmentalnom resekcijom, u kojoj prva operacija uklanja ne samo tumor nego i svo masno tkivo na toj strani retroperitoneuma zajedno sa svim susednim organima koji naležu na njega, najčešće bubregom i segmentom debelog creva. To je zahtevna operacija i nije univerzalno ispravna. Dokazi ukazuju da poboljšava lokalnu kontrolu kod sarkoma niskog gradusa i kod liposarkoma, ali ne i kod lejomiosarkoma, kod kog se potpuno uklanjanje svog vidljivog tumora čini dovoljnim. Preoperativno zračenje prati sličan podeljen obrazac, deluje korisno kod dobro diferentovanog liposarkoma i kod dediferentovanog liposarkoma gradusa jedan i dva, a verovatno i kod solitarnog fibroznog tumora, bez indikacije za primenu u svim slučajevima.

Korist od hemioterapije pre operacije kod retroperitonealne bolesti visokog gradusa ostaje nerazjašnjena dok se ne objave rezultati namenske randomizovane studije.

Za pacijenta sve to znači da podtip mora biti utvrđen pre nego što se trbuh otvori, jer je ista operacija ispravna za jednu histologiju, a preterana za drugu. Takođe znači da je prvi pokušaj sa velikom prednošću i najbolja prilika, ovde više nego bilo gde drugde u hirurgiji sarkoma, jer recidivni retroperitonealni sarkom raste nazad u polje u kom nisu ostali nikakvi slojevi. Prvi pokušaj, najbolji pokušaj.

Oporavak i rana

Kod sarkoma ekstremiteta uklonjenog bez složene rekonstrukcije, boravak u bolnici obično traje tri do šest dana, a veliki deo toga prođe u čekanju da se količina sadržaja na drenu smanji. Tamo gde je korišćen režanj duže je, sedam do dvanaest dana, jer režanj zahteva nadzor. Retroperitonealna hirurgija koja obuhvata i druge organe traje sedam do četrnaest dana uz period bez hrane na početku. Bol posle operacije ekstremiteta je umeren i rešiv tabletama posle prvog dana ili dva, a ono što većina pacijenata teže podnosi od bola jeste ukočenost, koja zavisi od toga koliko je mišića uklonjeno i koliko se ožiljka stvori. Problemi sa ranom su karakteristična komplikacija ove operacije i pretvaranje da nije tako nikome ne pomaže. U serijama poštednih širokih lokalnih ekscizija ekstremiteta, komplikacije rane, uključujući infekciju, nakupine tečnosti i gubitak kože, javljaju se kod oko trećine slučajeva, dok ozbiljne, koje zahtevaju ponovni prijem ili povratak u salu, ostaju ispod jednog od deset. Te brojke rastu kada je zračenje prethodilo operaciji. Važne su i mimo neprijatnosti jer problem sa ranom odlaže početak adjuvantnog zračenja, a odloženo polje je lošije polje. Praktično to znači da dren ostaje dok zaista ne bude spreman za vađenje, da se zavoj proverava češće nego što deluje potrebno i da kompresiju i podizanje ekstremiteta vredi shvatiti ozbiljno, a ne kao savet.

Fizikalna terapija počinje u roku od dan ili dva i nastavlja se mesecima. Funkcija posle toga zavisi od toga šta je uklonjeno. Gubitak jednog mišića iz grupe od četiri ostavlja vrlo malo primetnog deficita u roku od nekoliko meseci. Gubitak celog odeljka ili velikog nerva ostavlja znatno veći deficit, a iskren razgovor o tome pripada konsultaciji pre operacije. Većina ljudi kojima je sarkom ekstremiteta uklonjen i rekonstruisan vrati se kancelarijskom poslu za četiri do šest nedelja, vožnji kada mogu bez oklevanja da izvedu naglo kočenje, a sportu za tri do šest meseci, ako uopšte.

Otok ekstremiteta ispod mesta operacije čest je tokom šest meseci i polako se povlači. Kompresija pomaže.


Dolazak u Istanbul

Koliko dugo treba da ostanete u Istanbulu svodi se na dve i po do četiri nedelje za sarkom ekstremiteta i tri do pet za retroperitonealni, uključujući noćenja u hotelu. Prvih nekoliko dana odlazi na procenu, a ne na lečenje, i to namerno. Snimanje se ponavlja ili pregleda, originalne preparate ponovo čitaju naši patolozi, završavaju se snimci grudnog koša za određivanje stadijuma, a slučaj se iznosi na multidisciplinarni sastanak koji uključuje hirurga za sarkome, rekonstruktivnog hirurga, radiologa, patologa, radioterapeuta i internistu onkologa pre nego što se plan utvrdi. Ako biopsija nije urađena, ili je urađena nekorisno, radi se prvo ovde i čekanje na molekularne rezultate je uračunato u raspored. Tamo gde je preoperativno zračenje deo plana računica se znatno menja, jer pet nedelja svakodnevnog lečenja praćenih pauzom od četiri do šest nedelja pre operacije nije jedno putovanje. Većina pacijenata u toj situaciji ili obavi zračenje kod kuće i putuje na operaciju, što dobro funkcioniše pod uslovom da i planirajući snimci i podaci o poljima putuju sa njima, ili dolazi u dve odvojene posete. Reći ćemo vam šta od toga važi pre nego što bilo šta rezervišete, a odgovor proizlazi iz multidisciplinarne rasprave i koordinator vam ga ne može dati. Reći ćemo to rano.

Let kući je razuman kada je rana suva, drenovi izvađeni, patologija sa vama lično prodiskutovana i svako dalje lečenje pisano dogovoreno sa onim ko će ga sprovoditi. Za većinu slučajeva na ekstremitetima to pada deset do četrnaest dana posle operacije. Dozvola za dug let zavisi i od rizika od tromboze, koji je povišen posle operacije raka, a posebno posle operacije u karlici, pa kompresivne čarape, antikoagulans tokom određenog perioda i kretanje po kabini nisu neobavezni dodaci. Prevođenje se unapred organizuje na engleskom, arapskom, ruskom, francuskom i nemačkom jeziku, a pisani sažetak na vašem jeziku ide kući sa vama zajedno sa snimcima na disku, operativnim nalazom i potpunim patološkim nalazom.

Šta utiče na cenu

Nijedna jedinstvena cifra ne pokriva hirurgiju sarkoma mekih tkiva, a svaka ponuda data pre nego što se znaju podtip, gradus, mesto i obim jeste nagađanje u odelu. Promenljive nisu administrativne. One su sama operacija. Površna lezija niskog gradusa u butini uklonjena uz jednostavno zatvaranje i lezija iste veličine omotana oko femoralnih krvnih sudova koja zahteva vaskularnu rekonstrukciju i slobodan režanj dve su različite operacije sa različitim vremenom u sali, različitim timovima i različitim potrebama za intenzivnom negom, i nalaze se na suprotnim krajevima svakog razumnog raspona.

Osam stvari pomera cifru, i svaka od njih je klinička promenljiva.

  • Da li je tumor površan ili dubok i da li zahvata veliki nerv, veliki krvni sud ili kost.
  • Da li je potrebna rekonstrukcija i kakva, jer je rotirani lokalni mišićni režanj nešto sasvim drugo od slobodnog prenosa tkiva sa mikrovaskularnom anastomozom.
  • Da li se uklanjaju i drugi organi, što je rutina u retroperitonealnoj hirurgiji, a retko na ekstremitetu.
  • Koliko operacija traje i da li tokom dela zahvata zajedno operišu dva tima specijalista.
  • Da li je potreban krevet u jedinici intenzivne nege preko noći.
  • Da li patologija zahteva molekularno testiranje, što važi za priličan broj podtipova.
  • Da li zračenje ili hemioterapija čine deo plana i da li se sprovode ovde ili kod kuće.
  • Da li je ovo prva operacija ili reekscizija posle neplaniranog uklanjanja negde drugde, koja traje duže, uzima više tkiva i češće zahteva rekonstrukciju.

Svaka pisana ponuda treba da navede šta od toga uključuje, a šta ne, a upravo na izuzecima ljudi nastradaju. Pitajte da li cifra pokriva patologiju u celosti, uključujući imunohistohemiju i molekularno testiranje, da li pokriva drugu operaciju ako se margina vrati zahvaćena, da li pokriva intenzivnu negu ako se ispostavi da je potrebna, a ne samo ako je bila predviđena, da li pokriva lečenje komplikacije rane i koliko kontrolnih pregleda i snimaka ulazi u nju. Pitajte šta se dešava sa cenom ako se plan promeni posle multidisciplinarnog sastanka, jer se kod sarkoma to prilično često dogodi. Broj koji ne preživi tih pet pitanja nikada nije bio pravi broj. Postavite svih pet.

Praćenje kada se vratite kući

Nadzor posle operacije sarkoma u početku je intenzivan i polako se razređuje, obično svaka tri do četiri meseca prve dve do tri godine, zatim svakih šest meseci do pete godine, pa jednom godišnje. Prate se dve stvari. Samo mesto operacije, pregledom i magnetnom rezonancom tamo gde je anatomija dovoljno složena da prsti ne mogu razlikovati ožiljak od recidiva, i grudni koš kompjuterizovanom tomografijom, jer pluća su mesto gde većina sarkoma mekih tkiva ide ako igde ide. Miksoidni liposarkom je značajan izuzetak i zahteva i snimanje trbuha i kičme, što je još jedan razlog zašto podtip u nalazu mora biti tačan. Sve to može sprovoditi vaš onkolog kod kuće, i tako bi i trebalo. Ono sa čim vas šaljemo kući jeste ono što to omogućava, a to su operativni nalaz koji tačno opisuje šta je uklonjeno i šta je sačuvano, potpun patološki nalaz sa podtipom, gradusom, marginama i molekularnim rezultatima, položaj kopči ostavljenih u ležištu, podaci o zračenju ako je sprovedeno i pisani plan nadzora sa navedenim konkretnim snimanjima i razmacima. Naš tim ostaje dostupan za pitanja vaša ili vašeg lekara, a ako se nešto pojavi na snimku za dve godine, radije bismo to pogledali nego saznali kasnije.

Ako ste već operisani negde drugde

Tamo gde je kvržica uklonjena, a nalaz se vratio kao sarkom, koristan sledeći korak je pregled od strane tima za sarkome, uz originalne snimke, operativni nalaz i staklene preparate pred njima, pre nego što iko odluči da li da ponovo ulazi. Pojedinačno najvredniji dokument obično je snimak urađen pre te prve operacije, jer pokazuje kako je tumor izgledao dok je još bio netaknut. Ponesite ga, zajedno sa svim ostalim što imate, i očekujte da razgovor uključi i mogućnost praćenja umesto operacije tamo gde je to razumno.

Često postavljana pitanja o hirurgiji sarkoma mekih tkiva

Kvržica mi je uklonjena kao lipom, a ispostavilo se da je sarkom. Da li mi treba još jedna operacija?
Često, mada ne uvek, i to zavisi od gradusa, dubine i načina na koji je prva operacija urađena. U studiji sa 185 pacijenata upućenih posle neplanirane resekcije, kod 156 je urađena reekscizija ležišta tumora, a rezidualni sarkom je nađen u 93 od tih uzoraka, što je 59,6 odsto, uz kontaminirane margine kod još 11. Lokalni recidiv je bio 8 odsto u grupi sa reekscizijom naspram 14 odsto kod onih bez reekscizije, a deset od dvanaest recidiva posle reekscizije javilo se u grupi u kojoj je rezidualna bolest bila nađena. Autori su naveli da konzervativniji pristup može biti opravdan kod lezija niskog gradusa. Za tu odluku potrebno je zajedno pregledati originalni snimak, operativni nalaz i preparate.
Treba li da patologiju ponovo pregleda neko drugi?
Da, i to je standardna praksa u svakom centru za sarkome. Kada je centar za sarkome sa velikim brojem pacijenata ponovo pročitao spoljnu patologiju 196 upućenih pacijenata, 44 odsto je bilo potpuno saglasno, 12 odsto je pokazalo manje neslaganje, a 44 odsto veliko neslaganje. Unutar grupe sa velikim neslaganjem, 26 odsto je uključivalo neslaganje benigno naspram maligno, 29 odsto drugi podtip, 39 odsto promenu iz nedijagnostičkog u dijagnostički nalaz, a 6 odsto veliko neslaganje oko gradusa. Uz isključivanje slučajeva upućenih iz drugih centara sa velikim brojem pacijenata, veliko neslaganje je poraslo na 48 odsto. Potrebni su samo stakleni preparati i parafinski blokovi, a novo tkivo ne mora da se uzima.
Da li ću izgubiti ruku ili nogu?
Vrlo verovatno ne. Oko devet od deset sarkoma ekstremiteta danas se ukloni uz očuvanje ekstremiteta, a amputacija je rezervisana za tumore koji su obuhvatili arteriju, nerv i kost zajedno, za polja kontaminirana ranijom operacijom preko mogućnosti spasavanja i za situacije u kojima bi očuvani ekstremitet bio bolan i nefunkcionalan. Taj poslednji slučaj zaslužuje iskren razgovor, jer očuvanje ekstremiteta nije automatski bolji rezultat.
Koliko je pouzdana iglena biopsija i može li raširiti tumor?
U pregledu 284 biopsije debelom iglom vođene snimanjem, 88,7 odsto bilo je klinički delotvorno, uz osetljivost od 94,0 odsto i specifičnost od 95,3 odsto za malignitet, tačnost od 94,4 odsto za pitanje maligno naspram benigno i 92,3 odsto za histološki podtip. Delotvornost je opadala tamo gde je put morao biti složen, naročito kod transpedikularnog, transretroperitonealnog i pristupa kroz ishijadični foramen, a ponavljanje biopsije nije značajno pomoglo. Ćelije mogu biti prenete duž kanala igle, zbog čega kanal planira hirurški tim i on se iseca zajedno sa uzorkom pri definitivnoj operaciji.
Da li mi treba hemioterapija posle operacije?
To je razgovor, a odgovor se menja sa podtipom, gradusom, veličinom i godinama. Mrežna metaanaliza 25 studija i 3.453 pacijenta pokazala je da je adjuvantna hemioterapija poboljšala ukupno preživljavanje uz odnos hazarda 0,86, interval poverenja 0,75 do 0,97 i p vrednost 0,017, dok neoadjuvantna hemioterapija sama, perioperativna hemioterapija i hemioterapija prilagođena histologiji nisu dostigle značajnost. Neoadjuvantna hemioterapija sa regionalnom hipertermijom imala je najbolji rezultat, uz odnos hazarda 0,45. Korist adjuvantnog lečenja bila je ograničena na muške pacijente uz odnos hazarda 0,78 i p vrednost 0,004, bez ikakve otkrivene koristi kod žena, sa 1,08 i 0,410, što je nalaz u podgrupi za koji su autori rekli da zahteva dalje ispitivanje.
Da li se sarkom u trbuhu leči na isti način?
Ne. Retroperitonealni sarkomi su obično veliki pre otkrivanja, imaju nejasne granice i stešnjeni su kičmom i velikim krvnim sudovima, pa je prava široka margina često nedostižna, a lokalni recidiv postaje vodeći uzrok smrti kod bolesti niskog gradusa. Proširena kompartmentalna resekcija, koja uzima istostrano retroperitonealno masno tkivo i susedne organe, poboljšava lokalnu kontrolu kod sarkoma niskog gradusa i liposarkoma, ali ne i kod lejomiosarkoma, gde se potpuno makroskopsko uklanjanje čini dovoljnim. Preoperativno zračenje deluje korisno kod dobro diferentovanog i kod dediferentovanog liposarkoma gradusa jedan do dva, a verovatno i kod solitarnog fibroznog tumora, a ne kod svih slučajeva.
Koliko su ozbiljni problemi sa ranom?
Česti, ali obično blagi. U serijama poštednih širokih lokalnih ekscizija ekstremiteta, komplikacije rane, uključujući infekciju, nakupine tečnosti i gubitak kože, javljaju se kod otprilike trećine pacijenata, dok ozbiljne, koje zahtevaju ponovni prijem ili dodatnu operaciju, ostaju ispod jednog od deset. Stopa je viša kada je zračenje dato pre operacije. Njihov značaj je delom u tome što odlažu adjuvantno zračenje, zbog čega se drenovi, zavoji i podizanje ekstremiteta ovde shvataju ozbiljnije nego što bi sama neprijatnost opravdala.
Koliko dugo da planiram boravak u Istanbulu?
Dve i po do četiri nedelje za sarkom ekstremiteta i tri do pet za retroperitonealni, pri čemu se prvih nekoliko dana troši na pregled, određivanje stadijuma i multidisciplinarni sastanak, a ne na lečenje. Boravak u bolnici traje tri do šest dana za jednostavnu eksciziju na ekstremitetu, sedam do dvanaest kada se koristi režanj i sedam do četrnaest za operaciju u trbuhu koja zahvata i druge organe. Tamo gde je zračenje planirano pre operacije, pet nedelja lečenja i pauza koja sledi obično znače dve posete ili zračenje sprovedeno kod kuće.

Reference

  1. Fromm J, Klein A, Mentrup F, et al. Unplanned resections of soft tissue sarcomas, necessity of re-resection? Cancers. 2024;16(10):1851.
  2. Eckardt MA, Siena NM, Copeland AR, et al. Dedicated review of sarcoma pathology is necessary for corroborative diagnosis in nearly one half of referred patients. Surgery. 2025;188:109610.
  3. Toki S, Sone M, Yoshida A, et al. Image-guided core needle biopsy for musculoskeletal lesions. Journal of Orthopaedic Science. 2022;27(2):448-455.
  4. Haussmann J, Matuschek C, Bölke E, et al. Comparison of different systemic therapeutic regimes in resectable soft-tissue sarcoma, results of a network meta-analysis. Cancers. 2021;13(22):5631.
  5. de Bree E, Michelakis D, Heretis I, et al. Retroperitoneal soft tissue sarcoma, emerging therapeutic strategies. Cancers. 2023;15(22):5469.

Napomena urednika

Napisao medicinski urednički tim Biruni Hospital. Proverio Doc. dr Ömer DOĞRU, Pedijatrijska hematologija i onkologija.

Poslednje ažuriranje: