Zašto nastaje limfom? Uzroci i faktori koji doprinose
Šta izaziva limfom?
Limfom je vrsta raka koja nastaje u limfnom sistemu, mreži tkiva, sudova i organa koji imaju ključnu ulogu u imunskoj odbrani organizma. Nastaje kada limfociti, vrsta belih krvnih zrnaca, počnu nekontrolisano da rastu i da se umnožavaju, stvarajući tumore u limfnim čvorovima, slezini, timusu, koštanoj srži i drugim delovima tela. Limfom se najšire deli na dve glavne grupe, Hodžkinov limfom (HL) i ne-Hodžkinov limfom (NHL), a svaka od njih ima svoje osobine, tok i uzroke.
Razumevanje uzroka limfoma važno je ne samo za razvoj boljih terapija, već i za prepoznavanje faktora rizika i ranije postavljanje dijagnoze. Iako za većinu limfoma nije utvrđen jedan jedini uzrok, istraživači su otkrili složeno uzajamno delovanje genetskih, sredinskih, infektivnih i imunoloških činilaca koji mogu značajno povećati rizik od razvoja bolesti.
1. Genetski faktori i mutacije DNK
Na najosnovnijem nivou, limfom je, kao i svi maligniteti, bolest DNK. Limfociti koji postaju maligni prolaze kroz mutacije genetskog materijala koje narušavaju normalnu regulaciju ćelije. Te mutacije mogu dovesti do toga da ćelije rastu bez kontrole, odupru se prirodnoj ćelijskoj smrti (apoptozi) i prodiru u okolna tkiva.
Određene hromozomske translokacije usko su povezane sa limfomom. Kod Burkitovog limfoma gotovo uvek je prisutna translokacija koja uključuje MYC gen na hromozomu 8. Kod folikularnog limfoma, translokacija između hromozoma 14 i 18 aktivira BCL2 gen, koji sprečava normalnu programiranu ćelijsku smrt i omogućava malignim ćelijama da neograničeno preživljavaju.
Porodična istorija takođe ima ulogu. Osobe koje imaju srodnika u prvom kolenu obolelog od limfoma imaju blago povišen rizik, što govori u prilog nasleđenoj genetskoj sklonosti. Ipak, limfom se ne smatra izrazito naslednim malignitetom i većina slučajeva javlja se kod ljudi bez porodične istorije bolesti.
2. Virusne i bakterijske infekcije
Više infektivnih uzročnika direktno je povezano sa nastankom pojedinih podtipova limfoma, zbog čega je infekcija jedan od najbolje utvrđenih uzroka limfoma.
Epstein-Barr virus (EBV)
Epstein-Barr virus, najpoznatiji po tome što izaziva infektivnu mononukleozu („mono“), snažno je povezan sa više vrsta limfoma, uključujući Burkitov limfom, pojedine oblike Hodžkinovog limfoma i difuzni B-krupnoćelijski limfom kod osoba sa oslabljenim imunitetom. EBV inficira B limfocite i može ih usmeriti ka nekontrolisanom umnožavanju, naročito kada imunski sistem nije u stanju da drži infekciju pod kontrolom.
Virus humane imunodeficijencije (HIV)
HIV infekcija znatno povećava rizik od razvoja limfoma, posebno ne-Hodžkinovih limfoma kao što su difuzni B-krupnoćelijski limfom i primarni limfom centralnog nervnog sistema. HIV slabi imunski sistem i smanjuje njegovu sposobnost da suzbije maligne promene limfocita i virusne infekcije koje pokreću malignu transformaciju.
Humani T-limfotropni virus (HTLV-1)
HTLV-1 je retrovirus koji inficira T limfocite i direktan je uzrok T-ćelijske leukemije/limfoma odraslih (ATL), agresivnog maligniteta koji je posebno čest u pojedinim delovima Japana, na Karibima i u podsaharskoj Africi.
Helicobacter pylori (H. pylori)
Ova bakterija, prvenstveno poznata po tome što izaziva čir na želucu, takođe je snažno povezana sa MALT limfomom želuca, limfomom limfnog tkiva pridruženog sluznici. Hronična infekcija izaziva trajnu stimulaciju limfoidnih ćelija u sluznici želuca, što vremenom dovodi do maligne transformacije. Značajno je da lečenje H. pylori antibioticima može dovesti do potpune remisije kod MALT limfoma želuca u ranoj fazi.
3. Poremećaj funkcije imunskog sistema
Imunski sistem nije odgovoran samo za borbu protiv infekcija, on takođe nadzire i uništava izmenjene ćelije, uključujući i one koje bi mogle postati maligne. Kada je imunski sistem oslabljen ili poremećen, ta zaštitna funkcija se gubi i rizik od limfoma značajno raste.
Autoimunske bolesti kao što su reumatoidni artritis, lupus (sistemski eritemski lupus) i Sjegrenov sindrom povezane su sa povišenim rizikom od limfoma. Kod ovih stanja imunski sistem je hronično preterano aktiviran, što dovodi do stalne stimulacije limfocita i vremenom povećava verovatnoću malignih mutacija.
Osobe koje su imale transplantaciju organa i uzimaju imunosupresivne lekove radi sprečavanja odbacivanja imaju izrazito povišen rizik od limfoma. Posttransplantacioni limfoproliferativni poremećaj (PTLD) dobro je poznata komplikacija imunosupresije, koju često pokreće EBV u uslovima oslabljenog imunskog odgovora.
Urođeni sindromi imunodeficijencije, retka nasledna stanja kao što su Wiskott-Aldrich sindrom, obična varijabilna imunodeficijencija (CVID) i ataksija-telangiektazija, takođe znatno povećavaju rizik od limfoma, što ističe ključnu ulogu zdravog imunskog sistema u prevenciji raka.
4. Izloženost činiocima iz okoline i hemikalijama
Izloženost pojedinim toksinima iz okoline i hemikalijama povezana je sa povećanim rizikom od limfoma, mada je utvrđivanje direktne uzročnosti često složeno zbog dugog latentnog perioda.
Pesticidi i herbicidi privukli su veliku naučnu pažnju. Glifosat, jedan od najčešće korišćenih herbicida na svetu, Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) svrstala je u „verovatne kancerogene“, a više epidemioloških studija ukazuje na povezanost sa ne-Hodžkinovim limfomom. Čini se da poljoprivredni radnici sa dugotrajnom izloženošću različitim grupama pesticida imaju veću učestalost limfoma.
Benzen, industrijski rastvarač koji se nalazi u benzinu i duvanskom dimu, dobro je poznat kancerogen povezan sa malignitetima krvi, uključujući limfom i leukemiju. Posebno je proučavana profesionalna izloženost u petrohemijskoj i gumarskoj industriji i u proizvodnji obuće.
Jonizujuće zračenje, iz izvora kao što su nuklearne padavine, radioterapija ranijih maligniteta ili profesionalna izloženost, može oštetiti DNK limfocita i povećati rizik od limfoma. Studije preživelih od atomskih bombardovanja u Japanu zabeležile su povišenu učestalost različitih limfoma i leukemija tokom decenija nakon izloženosti.
5. Starost i pol
Limfom se može javiti u svakom životnom dobu, ali se obrasci rizika značajno razlikuju među vrstama. Hodžkinov limfom ima bimodalnu raspodelu po starosti, sa vrhuncima kod mlađih odraslih osoba (20-30 godina) i kod osoba starijih od 55 godina. Ne-Hodžkinov limfom, nasuprot tome, postaje sve češći sa godinama, pri čemu se većina slučajeva dijagnostikuje kod osoba starijih od 60 godina.
Pol takođe utiče na rizik, jer je limfom kod većine podtipova nešto češći kod muškaraca nego kod žena, mada razlozi za ovu razliku nisu u potpunosti poznati. Ulogu mogu imati hormonski, imunski i bihevioralni činioci.
6. Faktori načina života
Iako su faktori načina života slabije povezani sa limfomom nego sa nekim drugim malignitetima, određene navike mogu uticati na rizik. Gojaznost je povezana sa povećanim rizikom od pojedinih podtipova limfoma, verovatno kroz mehanizme hronične upale i poremećaja imunskog odgovora.
Pušenje je u nekim studijama povezano sa povišenim rizikom od Hodžkinovog i folikularnog limfoma, mada su podaci manje jasni nego kod mnogih drugih maligniteta. Prekomerno konzumiranje alkohola može imati sličnu, umerenu ulogu. Ishrana siromašna voćem i povrćem, a bogata prerađenom hranom, u nekim populacionim studijama okvirno je povezana sa povećanim rizikom od NHL.
7. Prethodno lečenje raka
Paradoksalno, lečenje raka i samo može postati faktor rizika za kasniji limfom. Hemioterapijski lekovi, naročito alkilirajući agensi kao što su ciklofosfamid i hlorambucil, kao i radioterapija, mogu oštetiti DNK limfocita i drugih ćelija i tako pokrenuti sekundarne malignitete. Taj rizik se uvek mora odmeriti u odnosu na životno važnu korist od lečenja primarnog maligniteta.
Zaključak
Limfom je multifaktorska bolest kod koje se u velikoj većini slučajeva ne može utvrditi jedan jedini uzrok. On nastaje iz spoja genetske sklonosti, poremećaja imuniteta, infektivnih izloženosti, izloženosti činiocima iz okoline i uticaja načina života. Naše razumevanje njegovih uzroka znatno je napredovalo poslednjih decenija, što je dovelo do bolje ciljanih terapija i delotvornije procene rizika.
Za osobe sa povišenim rizikom, bilo zbog oslabljenog imunskog sistema, profesionalne izloženosti, virusnih infekcija ili porodične istorije, redovno praćenje i rano obraćanje lekaru ostaju najdelotvornija sredstva za pravovremenu dijagnozu. Kako istraživanja nastavljaju da razotkrivaju molekularne i sredinske osnove limfoma, mogućnost prave prevencije, pored upravljanja poznatim faktorima rizika, sve je bliža.
Ako brinete zbog sopstvenog rizika od limfoma, obratite se stručnom zdravstvenom radniku koji Vam može dati savet prilagođen Vašoj medicinskoj istoriji.
Napomena urednika
Napisao medicinski urednički tim Biruni Hospital. Proverio Doc. dr Gültekin AKYOL, Urgentna medicina.
Medicinski proverio
Doc. dr Gültekin AKYOL
Urgentna medicina
Poslednje ažuriranje: