Hirurgija tumora kičme
U studiji koja je rešila ovo pitanje, 84 odsto pacijenata je hodalo posle operacije uz radioterapiju, naspram 57 odsto posle same radioterapije, a oni koji već nisu mogli da hodaju imali su tri puta veće izglede da ponovo prohodaju.
O ovom odeljenju
Gotovo sigurno Vam je neko rekao da postoji tumor u kičmi ili blizu nje i da hirurg treba da ga pogleda. Da li je operacija pravi odgovor zavisi od tri stvari, naime od toga gde se tačno tumor nalazi, da li je nastao u kičmi ili je stigao sa drugog mesta i koliko vremena ima kičmena moždina. Ova stranica obrađuje sve tri, navodi šta potvrđuju dokazi iz studija i jasno kaže koje situacije se smatraju hitnim.
Besplatna konsultacija
Pošaljite snimke i dobijte mišljenje spinalne onkologije pre nego što bilo šta zakažete
Pregled dokumentacije ne košta ništa i ni na šta Vas ne obavezuje. Pošaljite snimke magnetne rezonance (MRI) kičme sa nalazom radiologa, svaki CT ili PET snimak, patohistološki nalaz ako je biopsija urađena, naziv primarnog karcinoma i lečenja koja su do sada sprovedena, kao i napomenu o svakoj slabosti, utrnulosti ili promeni u kontroli mokraćne bešike ili creva. Spinalni hirurg to čita zajedno sa onkološkim timom i govori Vam da li bi operacija pomogla, čemu bi služila i koliko brzo treba da se obavi.
Gde se nalazi odlučuje o svemu
Tumori kičme se klasifikuju prema odnosu prema jednoj opni. Čvrsta ovojnica tkiva koja se zove dura obavija kičmenu moždinu i nervne korene, a to da li tumor leži izvan nje, unutar nje ali izvan moždine, ili u samoj supstanci moždine, menja dijagnozu, operaciju, rizik i prognozu više nego što će to ikada učiniti veličina tumora ili njegov položaj duž kičme.
Tri prostora. Tri veoma različita razgovora.
Prevucite tabelu ispod da biste na uskom ekranu videli sve kolone.
| Prostor | Šta se tu obično nalazi | Čemu operacija služi |
|---|---|---|
| Ekstraduralno, izvan dure | Sekundarne naslage u pršljenskoj kosti poreklom od karcinoma dojke, pluća, prostate, bubrega ili štitaste žlezde, kao i mijelom. Ovo je ubedljivo najčešća grupa | Rasterećenje pritiska na moždinu, stabilizacija kosti koja popušta i kontrola bola. Izlečenje dolazi od onkološkog lečenja, a ne od operacije |
| Intraduralno ekstramedularno, unutar dure ali izvan moždine | Meningiomi i tumori nervnih ovojnica kao što su švanomi i neurofibromi. Gotovo svi su benigni | Potpuno uklanjanje, koje je za većinu ovih tumora kurativno i predstavlja celokupno lečenje |
| Intramedularno, u samoj moždini | Ependimomi, astrocitomi i hemangioblastomi. Retki su i tehnički najzahtevnija grupa | Uklanjanje onoliko koliko se bezbedno može ukloniti bez gubitka funkcije, što za dobro ograničen ependimom može značiti i ceo tumor |
Primarni tumori kičmenog stuba čine posebnu grupu koja je nastala u samoj kosti, dakle u kičmenom stubu, kao što su hordom, hondrosarkom, osteosarkom i gigantocelularni tumor. Oni se povinuju sopstvenim pravilima, o čemu se govori niže, i to je grupa kod koje je prva operacija najvažnija.
Simptomi kod kojih se više ne čeka
Bol u leđima je početak gotovo svega ovoga, a obrazac koji budi sumnju ima poseban karakter. Budi ljude noću. Ne prolazi u ležećem položaju, u kojem bi mehanički bol u leđima popustio. Nastajao je nedeljama, umesto da se javio posle podizanja tereta, i kod osobe sa poznatim karcinomom zaslužuje MRI, a ne seriju fizikalnih tretmana.
Bol je upozorenje. Ono što sledi posle upozorenja jeste hitno stanje.
Iza te hitnosti stoji mehanički i neumoljiv razlog. Pritisnuta kičmena moždina gubi dotok krvi, a funkcija koju izgubi dok je pritisnuta jeste funkcija koja će verovatno ostati izgubljena, pa se najjačim pojedinačnim prediktorom hodanja posle lečenja pokazuje to da li je pacijent mogao da hoda pre njega. Kortikosteroidi se daju odmah da bi se smanjio otok i dobilo na vremenu. Snimanje sledi u roku od nekoliko sati. Zatim dolazi hirurška odluka. Sve u tom nizu osmišljeno je oko jedne činjenice, a to je da kičmena moždina loše podnosi pritisak i podnosi ga kraće nego što većina ljudi očekuje, pa pacijent koji u petak uveče primeti da su mu noge teške i odluči da sačeka kako će proći vikend donosi odluku čije posledice nijedna operacija u ponedeljak ne može u potpunosti da poništi.
Niko ne bi trebalo da šalje snimke mejlom i čeka odgovor dok se ovo dešava. Kompresija kičmene moždine leči se tamo gde se pacijent nalazi, a pacijentu u takvoj situaciji kojem se nudi konsultacija u sledeći utorak dat je pogrešan savet.
Studija koja je okončala raspravu
Decenijama je standardno lečenje tumorske naslage koja pritiska kičmenu moždinu bilo kortikosteroidi i radioterapija, dok je operacija ostavljana za malobrojne. Jedna randomizovana studija to je promenila, a njene brojke vredi znati jer su one razlog zašto se operacija u ovoj situaciji uopšte nudi.
Objavljena u časopisu The Lancet 2005. godine, randomizovala je 101 pacijenta sa kompresijom kičmene moždine usled metastatskog karcinoma, u grupu sa direktnom dekompresivnom operacijom praćenom radioterapijom ili u grupu sa istom radioterapijom samostalno. Međuanaliza ju je prerano zaustavila jer je razlika bila prevelika da bi se ljudi i dalje randomizovali. Osamdeset četiri odsto pacijenata iz hirurške grupe moglo je da hoda posle lečenja, naspram 57 odsto u grupi sa radioterapijom, uz odnos šansi od 6,2 sa intervalom poverenja od 2,0 do 19,8. Oni koji su mogli da hodaju nastavili su da hodaju medijanom od 122 dana naspram 13. Među 32 pacijenta koji su u studiju ušli već nesposobni da hodaju, 10 od 16 u hirurškoj grani ponovo je steklo tu sposobnost, naspram 3 od 16 u grani sa radioterapijom. Potrebe za kortikosteroidima i opioidima takođe su bile manje u hirurškoj grupi.
Pročitajte ponovo drugu i treću brojku. One nose argument. Ova operacija donosi mesece hodanja i pacijentu koji je tu sposobnost već izgubio daje realnu šansu da je povrati, u trenutku bolesti kada je samostalnost gotovo jedina preostala vrednost.
Dakle, stav je jasan i može se izneti bez ublažavanja. Pacijenta sa solidnim tumorom koji pritiska moždinu, razumnim očekivanim preživljavanjem i telom koje može da podnese anesteziju treba da proceni spinalni hirurg, umesto da se odmah upućuje na radioterapiju.
Uz to stoje dva ograničenja. Studija je isključila pacijente sa veoma kratkim očekivanim preživljavanjem i one sa određenim radioosetljivim tumorima kao što su limfom i mijelom, kod kojih radioterapija deluje brzo i operacija često ne donosi ništa. A pacijentu čija je bolest raširena, čije je opšte stanje loše i kojem bi oporavak od operacije kičme potrošio vreme koje mu je preostalo, više odgovaraju radioterapija, dobra kontrola bola i boravak kod kuće. Hirurg koji to kaže porodici radi težu i korisniju stvar.
Separaciona operacija i radiohirurgija
Spinalna onkologija je napredovala od 2005. godine, a savremena operacija za metastatsku naslagu manja je od one koju je studija ispitivala.
Hirurzi je zovu separaciona operacija, a razmišljanje iza nje vredi minut pažnje. Stereotaksijska radioterapija tela može da isporuči veoma visoku i veoma precizno oblikovanu dozu tumoru, uključujući tumore koje obična radioterapija jedva dotiče, kao što su karcinom bubrega, melanom i sarkom. Ono što ne može jeste da isporuči tu dozu kada je tumor pritisnut uz kičmenu moždinu, jer moždina podnosi daleko manje zračenja nego što je tumoru potrebno, a razmak između te dve tolerancije meri se u milimetrima. Zato hirurg više ne pokušava da ukloni celu naslagu. Hirurg uklanja tačno onoliko koliko je potrebno da se stvori razmak od dva ili tri milimetra između tumora i moždine, stabilizuje kičmu zavrtnjima ako je kosti to potrebno, i ostatak prepušta radioterapeutu, koji sada može da tretira tumor kako treba bez ozračivanja moždine. Kraća operacija, manji gubitak krvi, brži povratak sistemskom onkološkom lečenju i veća šansa da naslaga ostane pod kontrolom do kraja pacijentovog života.
Manje hirurgije. Bolja kontrola bolesti. To je stvarno dobra razmena, a ne marketinška.
Objavljena 2022. godine, studija faze 2 pratila je 33 pacijenta lečena na ovaj način, od kojih je 70 odsto imalo tumore svrstane u radiorezistentne, a većina je na početku imala kompresiju visokog stepena. Tri meseca posle lečenja, kod 90 odsto kompresija je svedena na najniže stepene. Lokalni neuspeh posle dvanaest meseci iznosio je 13 odsto. Dvadeset pacijenata je godinu dana kasnije hodalo normalno ili uz štap. Radijaciona mijelopatija, komplikacija zbog koje svi strahuju, nije se javila ni kod jednog, dok je jedan pacijent razvio radikulopatiju, a šest kompresivni prelom pršljena.
Retrospektivni radovi u težim grupama pokazuju isto. Serija od 50 pacijenata sa spinalnim metastazama kolorektalnog karcinoma lečenih operacijom praćenom radiohirurgijom prijavila je lokalnu kontrolu od 86,7 odsto posle dve godine, uz komplikacije kod 16 odsto i potrebu za intervencijom kod 6 odsto, i to kod karcinoma koji se naširoko smatra teškim za kontrolu u kičmi.
Jedna praktična posledica važna je svima koji planiraju lečenje u inostranstvu. Ovaj pristup funkcioniše samo kada operaciju i radiohirurgiju zajedno planiraju ljudi koji međusobno razgovaraju, pri čemu se zračenje planira prema onome što je hirurg zaista uradio i sprovodi se u roku od nekoliko nedelja posle toga. Razdvajanje to dvoje na dve zemlje je način na koji se korist gubi.
Tumori unutar dure
Ovde su vesti znatno bolje, a pacijenti koji do ovog dela stignu posle čitanja o metastatskoj bolesti treba da znaju da su prešli na drugu bolest.
Izvan moždine, unutar dure
Meningiomi i tumori nervnih ovojnica nalaze se u prostoru između dure i moždine i, dok rastu, potiskuju moždinu u stranu umesto da je zahvataju, a gotovo svi su benigni. Taj obrazac rasta čini ih hirurški povoljnim, jer između tumora i moždine postoji ravan, a hirurg koji radi pod mikroskopom može tu ravan da razvije i tumor izvadi u celini. Uklanjanje je potpuno kod velike većine. Potpuno uklanjanje završava priču. Simptomi koji su se gradili mesecima, a ponekad i godinama, često se znatno popravljaju kada pritisak popusti, mada se osećaj i ravnoteža oporavljaju sporije od snage.
Ovo su operacije u kojima spinalni hirurg može da saopšti nedvosmisleno dobru vest i vredi ih dijagnostikovati rano, jer se funkcija koja je dugo izgubljena vraća manje potpuno od funkcije izgubljene nedavno.
Unutar moždine
Intramedularni tumori predstavljaju pravu teškoću. Pristup njima znači otvaranje zadnje strane kičmene moždine po srednjoj liniji, i nijedan hirurg to ne radi bez prihvatanja da je posle toga verovatan izvestan poremećaj osećaja ili ravnoteže. Ependimomi obično imaju ravan prema okolnoj moždini i često se mogu ukloniti u celini. Astrocitomi je često nemaju, pa operacija tu postaje pitanje uzimanja onoga što se može uzeti i ostavljanja onoga što se ne može, uz radioterapiju ili onkološko lečenje za ostatak.
Tokom cele operacije teče kontinuirani neurofiziološki monitoring. On prati motorne i senzorne signale u moždini, pa hirurg u roku od nekoliko sekundi zna da li neki manevar košta funkciju. Nemojte razmatrati ovu operaciju nigde gde se on ne koristi.
Oporavak posle intramedularne operacije traje mesecima i u velikoj meri zavisi od stanja u kojem je pacijent bio pre nje, što je tema koja se provlači kroz celu ovu oblast.
Primarni tumori kosti, jedna prilika da se uradi kako treba
Hordom, hondrosarkom, osteosarkom i još nekoliko njih počinju u samoj kosti kičme. Za sve njih važe drugačija pravila.
Jedno pravilo važnije je od ostalih. Kod ovih tumora cilj je uklanjanje u jednom komadu sa rubom zdravog tkiva oko njega, operacija koja se zove en bloc resekcija, a prvi pokušaj je onaj koji određuje ishod. Tumor koji je zasečen, biopsiran kroz pogrešan kanal ili uklonjen u delovima zasejava hirurško polje ćelijama, i nijedna kasnija operacija to pouzdano ne poništava. Hordom posebno odoleva radioterapiji i hemioterapiji, pa je operacija lečenje.
To biopsiju čini delom operacije, a ne korakom pre nje.
Iglenu biopsiju kod sumnje na primarni tumor kičme treba da planira hirurg koji bi izveo resekciju, duž kanala koji kasnije može da se ukloni zajedno sa tumorom. Greška u tome u lokalnoj bolnici, u dobroj nameri, pre nego što je iko posumnjao na primarni tumor kosti, jedan je od najčešćih načina na koji izlečiv tumor postaje neizlečiv, a dešava se tiho, mesecima pre nego što iko shvati šta je kanal biopsije koštao. Svako čiji snimci otvaraju mogućnost primarnog tumora kosti treba da dođe do specijalizovane jedinice za spinalnu onkologiju pre nego što igla uđe, i da to kaže onome ko zakazuje preglede. Trag na snimku obično je lezija kod osobe bez poznatog karcinoma, ili obrazac razaranja kosti i mekotkivne mase koji ne odgovara sekundarnoj naslazi. Radiolog koji tu mogućnost navede u nalazu učinio je pacijentu ogromnu uslugu. Shvatite taj nalaz dovoljno ozbiljno da obavite telefonski poziv pre sledećeg pregleda.
Kako se odluka zaista donosi
Četiri pitanja provlače se kroz svaki konzilijum spinalne onkologije, a pacijent koji ih zna može da prati raspravu o sebi umesto da je samo posmatra.
Na telefonu se ova tabela pomera u stranu pod prstom. Sve kolone su tu.
| Pitanje | Šta menja |
|---|---|
| Da li je moždina pritisnuta i koliko jako | Stepenuje se na MRI. Kompresija visokog stepena sa neurološkim znacima pomera slučaj na početak reda |
| Da li je kičma mehanički stabilna | Boduje se prema lokaciji tumora, karakteru bola, izgledu kosti, poravnanju kičme, kolapsu pršljena i zahvaćenosti zadnjih elemenata. Nestabilnost zahteva fiksaciju bez obzira na to šta radioterapija učini |
| Kako ovaj tumor reaguje na zračenje | Limfom i mijelom se tope uz radioterapiju. Bubreg, melanom i sarkom je jedva primećuju, a tu separaciona operacija zaslužuje svoje mesto |
| Kakva je šira slika | Proširenost bolesti drugde, očekivano preživljavanje, podobnost za anesteziju i koje sistemsko lečenje još stoji na raspolaganju. Ovo je pitanje koje najčešće presudi protiv operacije |
Iza pitanja stabilnosti stoji objavljen sistem bodovanja, koji je 2010. godine razvila Spine Oncology Study Group, a koji te nalaze o kosti i poravnanju pretvara u broj i onkologu govori kada da pozove hirurga. On objašnjava zašto pacijentu sa bolnom naslagom u pršljenu i bez ikakve slabosti ipak može biti potrebna operacija, jer je pršljen koji samo što se nije urušio problem koji radioterapija ne može da reši.
Posle operacije i čemu je operacija služila
Oporavak se razlikuje prema vrsti operacije, a opisivanje prema tome šta je operacija trebalo da postigne čuva iskrenost.
Posle separacione operacije ili dekompresije sa stabilizacijom kod metastatske bolesti, pacijenti ustaju uz fizioterapeuta u roku od dan ili dva i izlaze iz bolnice za tri do sedam dana. Bol od tumora se često brzo popravlja. Već to menja pacijentovu nedelju, a za nekoga ko mesec dana nije mogao da legne ravno ili da sedi kroz ceo obrok menja znatno više od nedelje. Radioterapija sledi nekoliko nedelja kasnije, kada rana zaraste, a vreme je tu stvarno ograničenje, a ne administrativno, jer ozračivanje sveže rane stvara sopstvene probleme, dok predugo čekanje dopušta tumoru da ponovo uraste u razmak koji je hirurg napravio. Neurološki oporavak, tamo gde ga ima, odvija se tokom nedelja do meseci i sledi pravilo navedeno ranije, što znači da će funkcija koja je pre operacije bila očuvana vrlo verovatno ostati sačuvana, dok je funkciju koja je već izgubljena teže povratiti.
Posle uklanjanja benignog intraduralnog tumora slika se menja i postaje optimistična. Dve do četiri noći u bolnici. Rano hodanje. Nedelje postepene rehabilitacije za ravnotežu i snagu, pri čemu je rad na ravnoteži važniji nego što pacijenti očekuju, jer moždini koja je godinu dana bila pritisnuta treba vremena da ponovo nauči gde su stopala i kada pritisak nestane. Kontrolni snimci u razmacima godinama posle toga, jer se mali deo ovih tumora vraća, a rano otkrivanje je jednostavno. Pacijenti iz ove grupe često opisuju oporavak kao najmanje težak deo cele epizode, pri čemu su teški deo bili meseci neobjašnjenih simptoma i dve nedelje između snimka i dijagnoze.
Posle intramedularne operacije očekujte sporiji i promenljiviji tok, pri čemu je bolnička rehabilitacija često deo plana, a poboljšanje se nastavlja šest do dvanaest meseci.
Nešto se provlači kroz sve tri. Rehabilitacija donosi veliki deo rezultata. Dobre ustanove je počinju u prvim danima, a slabije u prvim nedeljama.
Dolazak iz druge zemlje
Ovim upravljaju dva pravila, a prvo je iznad svega ostalog na ovoj stranici.
Akutna kompresija moždine leči se lokalno. Odmah. Pacijent koji gubi snagu u nogama treba da bude u najbližoj bolnici koja može da operiše. Svaka klinika koja umesto toga podstiče let stavlja rezervaciju ispred kičmene moždine. Putovanje pripada situacijama koje dozvoljavaju planiranje, dakle stabilnoj metastatskoj naslazi kojoj je potrebna separaciona operacija, benignom intraduralnom tumoru koji izaziva postepene simptome ili primarnom tumoru kosti koji zahteva specijalističku resekciju.
Drugo pravilo tiče se toga ko odlučuje. Spinalna onkologija je timski sport, a plan za tumor kičme treba da proistekne iz razgovora u kojem učestvuju spinalni hirurg, radioterapeut i internista onkolog, sa patohistološkim nalazom pred sobom. Izričito pitajte da li iza preporuke koju ste dobili stoji takav sastanak, jer je hirurško mišljenje dato bez onkologa u prostoriji polovično mišljenje. Birokratija s tim nema veze. Da li se tumor topi pod radioterapijom, da li je za tu histologiju upravo postao dostupan novi sistemski lek, da li je bolest drugde u telu stabilna ili napreduje i koliko dugo će pacijent verovatno živeti, sve su to pitanja na koja hirurg ne može sam da odgovori, a svako od njih menja da li je operacija prava ideja. Ustanove koje tumore kičme leče kako treba drže taj sastanak jednom nedeljno i njegov zaključak stavljaju na papir.
Šta poslati i šta poneti
Počnite od MRI kičme, poslatog kao snimci, a ne samo kao nalaz, jer radiolog koji čita fajl vidi ono što pisani sažetak izostavlja. Dodajte snimke za procenu proširenosti bolesti po celom telu ako postoje, patohistološki nalaz i parafinski blok ili pločice ako je biopsija urađena, istoriju onkološkog lečenja sa svakim lekom i svakom linijom terapije, skorašnje nalaze krvi i aktuelnu listu lekova sa jasno označenim svakim lekom za razređivanje krvi.
Povedite nekoga sa sobom. Putovati sam zbog ovoga je greška.
Vreme, boravak i povratak kući
Deset do dvadeset jedan dan u zemlji pokriva većinu planiranih operacija tumora kičme, a širina tog raspona odražava koliko se ove operacije razlikuju, od dvočasovne intraduralne resekcije sa ranim otpustom do višenivovske rekonstrukcije kojoj treba dve nedelje pre nego što iko pomene avion. Radioterapija posle toga dodatno produžava boravak tamo gde plan uključuje radiohirurgiju na licu mesta. Rano pitajte gde će radioterapija biti sprovedena, u hirurškoj bolnici ili kod kuće. Taj odgovor potpuno menja dužinu putovanja. Menja i to ko koordinira lečenje.
Let nosi dva rizika od tromboze naslagana jedan na drugi, uobičajeni i viši osnovni rizik koji sam karcinom donosi, pa prevencija tromboze, kompresivne čarape, sedište do prolaza i ustajanje na svakih pola sata ovde važe snažnije nego posle rutinske operacije kičme.
Kada se vratite kući, kontrole pripadaju Vašem onkološkom timu, uz hiruršku ustanovu dostupnu za pitanja o rani i metalnom materijalu. Pre leta zatražite ime kontakt osobe i put koji funkcioniše van radnog vremena, i dogovorite ko zakazuje prvi kontrolni snimak, da ne bi propao između dva tima u dve zemlje.
Ponesite sa sobom operativni izveštaj u kojem su navedeni nivoi i šta je urađeno, kompletan patohistološki nalaz, podatke o implantima tamo gde je ugrađen metal, postoperativne snimke i pisanu izjavu o tome koja se radioterapija ili sistemska terapija preporučuje dalje i kada treba da počne. Poslednje od toga dajte svom onkologu kod kuće na prvom pregledu, jer je kontinuitet između dva tima čitava svrha te dokumentacije.
Šta utiče na ponudu
Koja se operacija planira dominira nad svim ostalim, jer su separaciona operacija, uklanjanje intraduralnog tumora i en bloc resekcija primarnog tumora kosti tri različita poduhvata. Zatim dolaze broj zahvaćenih nivoa, da li je potrebna instrumentacija i koliko, trajanje zahvata, noći u intenzivnoj nezi, neurofiziološki monitoring, da li je uključena radioterapija ili radiohirurgija i patohistološka obrada. Faktori na strani pacijenta to ponovo menjaju kroz opštu kondiciju, ishranjenost, krvnu sliku i prethodno lečenje.
Tri stavke se češće nego što porodice očekuju nalaze izvan hirurške cifre, naime patohistologija, radioterapija i prvi kontrolni snimak. Proverite svaku.
Nijedna cifra ne znači ništa dok hirurg i onkolog zajedno ne pročitaju dokumentaciju.
Često postavljana pitanja
Da li je operacija bolja od same radioterapije kod tumora koji pritiska kičmenu moždinu?
Koji simptomi znače da odmah treba da odem u bolnicu?
Da li se tumor kičme može ukloniti u potpunosti?
Šta je separaciona operacija?
Da li da putujem u inostranstvo zbog operacije tumora kičme?
Reference
- Patchell RA, Tibbs PA, Regine WF, Payne R, Saris S, Kryscio RJ, Mohiuddin M, Young B. Direct decompressive surgical resection in the treatment of spinal cord compression caused by metastatic cancer. A randomised trial. The Lancet. 2005;366(9486):643-648. doi:10.1016/S0140-6736(05)66954-1
- Ito K, Sugita S, Nakajima Y, Furuya T, Hiroaki O, Hayakawa S, Hozumi T, Saito M, Karasawa K. Phase 2 clinical trial of separation surgery followed by stereotactic body radiation therapy for metastatic epidural spinal cord compression. International Journal of Radiation Oncology, Biology, Physics. 2022;112(1):106-113. doi:10.1016/j.ijrobp.2021.07.1690
- Chakravarthy VB, Schachner B, Amin A, Reiner AS, Yamada Y, Schmitt A, Higginson DS, Laufer I, Bilsky MH, Barzilai O. Long-term clinical outcomes of patients with colorectal cancer with metastatic epidural spinal cord compression treated with hybrid therapy. World Neurosurgery. 2023;169:e89-e95. doi:10.1016/j.wneu.2022.10.053
- Fisher CG, DiPaola CP, Ryken TC, Bilsky MH, Shaffrey CI, Berven SH, Harrop JS, Fehlings MG, Boriani S, Chou D, Schmidt MH, Polly DW, Biagini R, Burch S, Dekutoski MB, Ganju A, Gerszten PC, Gokaslan ZL, Groff MW, Liebsch NJ, Mendel E, Okuno SH, Patel S, Rhines LD, Rose PS, Sciubba DM, Sundaresan N, Tomita K, Varga PP, Vialle LR, Vrionis FD, Yamada Y, Fourney DR. A novel classification system for spinal instability in neoplastic disease. An evidence-based approach and expert consensus from the Spine Oncology Study Group. Spine. 2010;35(22):E1221-E1229. doi:10.1097/BRS.0b013e3181e16ae2
Napomena urednika
Napisao medicinski urednički tim Biruni Hospital. Proverio Vanr. prof. dr Necdet DEMİR, Ortopedija i traumatologija.
Medicinski proverio
Vanr. prof. dr Necdet DEMİR
Ortopedija i traumatologija
Poslednje ažuriranje: