Pređi na sadržaj
Hirurgija epilepsije
Neurohirurgija

Hirurgija epilepsije

O ovom odeljenju

Tri randomizovana istraživanja uporedila su operaciju mozga sa nastavkom terapije lekovima kod epilepsije koju lekovi nisu uspeli da kontrolišu, i sva tri su, sa velikom razlikom, došla do istog zaključka. U najvećem od njih, 77 odsto dece koja su operisana bilo je bez napada godinu dana kasnije, naspram 7 odsto one koja su nastavila sa tabletama. Autori jednog od istraživanja kod odraslih takođe su napisali da se pacijenti po pravilu upućuju na operaciju posle dvadeset godina napada, često prekasno da bi se izbeglo trajno oštećenje. Te dve činjenice teško stoje jedna uz drugu, a ova stranica govori o jazu između njih. Ništa ovde ne tvrdi da svako sa epilepsijom treba da ide na operaciju mozga, jer je većina ljudi sa epilepsijom pod kontrolom prvim ili drugim lekom i nikada neće morati da razmišlja o bilo čemu od ovoga. Tvrdnja je uža i odnosi se na manjinu kod koje su lekovi prestali da deluju, gde dokazi govore jedno, a svakodnevna praksa radi drugo.

Besplatna konsultacija

Pošaljite svoju dokumentaciju i saznajte da li ima smisla raditi procenu

Pošaljite spisak svih isprobanih lekova protiv napada sa dostignutom dozom i razlogom zbog kog je svaki ukinut, opis kako napadi izgledaju i koliko često se javljaju, sve snimke mozga sa datotekama slika kao i nalazima, sve nalaze elektroencefalograma uključujući video monitoring, i svaku neuropsihološku procenu. Epileptolog i neurohirurg zajedno pregledaju dokumentaciju i kažu Vam da li Vaša epilepsija ispunjava definiciju rezistentne na lekove, da li će hirurška procena verovatno pronaći nešto što se može lečiti i šta bi ta procena podrazumevala. Bez naknade, bez obaveze, a koordinator odgovara na Vašem jeziku, obično istog radnog dana.

Šta su istraživanja pokazala

Operaciju je teško ispitati u randomizovanom istraživanju jer ni hirurg ni pacijent ne mogu biti zaslepljeni i jer se porodice razumljivo opiru tome da budu raspoređene na listu čekanja, a tri tima su to ipak uradila, i rezultati su među najvećim efektima lečenja o kojima je izveštavano bilo gde u neurologiji.

Široka tabela. Prevucite je bočno na uskom ekranu, jer se pomera umesto da se smanjuje.

Tri randomizovana poređenja operacije sa nastavkom terapije lekovima
Istraživanje i ko je u njemu učestvovao Rezultat Šta se uz to mora reći
Kanada, 80 odraslih sa epilepsijom temporalnog režnja Posle godinu dana, 58 odsto hirurške grupe bilo je bez napada koji narušavaju svesnost, naspram 8 odsto u grupi na lekovima. Samo godinu dana, jedan centar, 80 pacijenata. Četiri hirurška pacijenta imala su neželjene efekte, a jedini smrtni ishod u istraživanju bio je u grupi na lekovima.
Sjedinjene Države, 38 odraslih upućenih rano U drugoj godini, niko od 23 pacijenta samo na lekovima nije bio bez napada, naspram 11 od 15 koji su operisani. Planirano za 200 pacijenata i zaustavljeno na 38 zbog sporog uključivanja. Ishod kvaliteta života nije postignut u glavnoj analizi.
Indija, 116 dece i adolescenata Posle dvanaest meseci, 44 od 57 u hirurškoj grupi bilo je bez napada, što je 77 odsto, naspram 4 od 59 u grupi na lekovima. Ozbiljni neželjeni događaji javili su se kod 33 odsto, a slabost jedne strane tela kod 26 odsto. Izmerena inteligencija se nije poboljšala.
Šta je zajedničko za sva tri Svako je poredilo operaciju sa nastavkom terapije lekovima i svako je jasno išlo u prilog operaciji. Sva tri su bila iz jednog centra ili skoro tako, sva su imala kratke primarne ishode, i nijedno nije bilo zaslepljeno jer nijedno nije moglo biti.
Šta nijedno od njih ne pokazuje Nijedno nije pratilo pacijente dovoljno dugo da bi se reklo šta se dešava posle pet ili deset godina. To dolazi iz kohortnih studija. I nijedno nije pokazalo da operacija smanjuje rizik od smrti, što je tvrdnja koju ova stranica ne iznosi.

Kada lekovi prestanu da deluju

Upućivanje počiva na drugom skupu dokaza, a to je da je, kada dva pravilno izabrana leka ne uspeju, šansa da će treći ili četvrti uspeti mala. Jedna klinika u Glazgovu pratila je novodijagnostikovane pacijente trideset godina i objavila brojke dva puta, 2000. i ponovo 2018. godine, sa više od desetak novih lekova registrovanih u međuvremenu, i drugi izveštaj došao je do istog zaključka kao i prvi.

Još jedna široka. Prevucite je bočno na uskom ekranu, jer se pomera umesto da se smanjuje.

Šansa da se postigne stanje bez napada uz svaki naredni lek, iz tridesetogodišnje kohorte od 1.795 pacijenata
Koji režim Šansa da deluje Napomena
Prvi lek 906 od 1.795 pacijenata, odnosno 50,5 odsto Polovina svih sa novodijagnostikovanom epilepsijom je pod kontrolom prvog leka koji dobiju.
Drugi režim Dodaje 11,6 odsto I dalje vredi pokušati, a dobit je već pala na manje od četvrtine prvog pokušaja.
Treći režim Dodaje 4,4 odsto Ovo je tačka u kojoj većina smernica kaže da je reč operacija trebalo da bude izgovorena naglas.
Svi naredni režimi zajedno Dodaju ukupno 2,12 odsto Nije nula, i nije plan. Svaki dodatni režim nosio je 1,73 puta veće izglede za izostanak odgovora.
Ako prvi lek nije uspeo jer nije delovao 11 odsto je kasnije postalo bez napada Iz ranijeg izveštaja. Neuspeh zbog neželjenih efekata ili alergije je drugačija situacija, koja daje znatno više nade.
Šta je trideset godina promenilo Ništa, po ovom pokazatelju Uprkos mnogim novim lekovima, autori su izvestili da se ukupni ishodi kod novodijagnostikovane epilepsije nisu poboljšali.

Kome je operacija namenjena

Definicija, i broj dva

Međunarodna radna grupa je ovo rešila 2010. godine i definicija se od tada nije menjala. Epilepsija rezistentna na lekove je neuspeh adekvatnih pokušaja sa dva podnošljiva, prikladno izabrana i pravilno primenjena režima lekova protiv napada, bilo pojedinačno ili u kombinaciji, da se postigne trajno odsustvo napada. Svaka reč u toj rečenici nešto znači. Adekvatan znači da je doza podignuta do tačke koristi ili nepodnošljivosti umesto da je rano napuštena. Prikladno izabran znači da lek odgovara tipu napada, jer neuspeh pogrešnog leka ne dokazuje ništa. Podnošljiv znači da ste zaista bili u stanju da ga uzimate. Ako dva leka nisu uspela pod tim uslovima, ispunjavate definiciju, a sledeći korak je procena umesto trećeg recepta. Ispunjavanje definicije ne znači da će Vam operacija biti ponuđena, a znači da pitanje sada treba da postavi neko ko je kvalifikovan da na njega odgovori, što u praksi znači centar koji sprovodi potpunu prehiruršku procenu i vidi dovoljno slučajeva da bi u tome bio dobar.

Šta operacija pokušava da postigne

Većina operacija epilepsije uklanja ili diskonektuje deo mozga u kom napadi počinju. To deluje samo ako napadi pouzdano počinju na jednom mestu, ako se to mesto može identifikovati i ako njegovo uklanjanje neće koštati više nego sami napadi. Najčešća operacija uklanja prednji deo jednog temporalnog režnja, a najčešći razlog za nju je ožiljno tkivo hipokampusa na toj strani. Druge operacije uklanjaju mali tumor ili polje malformisanog korteksa, diskonektuju celu jednu hemisferu kod deteta čiji napadi potiču iz hemisfere koja je već teško oštećena, ili preseku snop koji spaja dve polovine mozga da bi se zaustavilo širenje napada sa padom. Ove poslednje dve nisu pokušaj izlečenja nego određenog poboljšanja, a pošten način da se opišu jeste da menjaju jedan problem za manji. Hirurg koji ne pravi razliku između operacije čiji je cilj potpuni prestanak napada i one čiji je cilj zaustavljanje određene vrste napada izostavio je najvažniji deo razgovora.

Kome nije namenjena

Generalizovane epilepsije koje zahvataju ceo mozak odjednom nisu podložne resekciji, kao ni epilepsije čiji napadi nastaju nezavisno sa više mesta. Nekome čiji napadi počinju u području odgovornom za govor ili pokret može biti ponuđena manja operacija, uređaj ili ništa hirurško. A značajan broj ljudi koji bi mogli na operaciju odluči da je ne učini, što je legitiman izbor, a ne neuspeh informisanja. U jednom velikom nemačkom centru, 44,9 odsto procenjenih odraslih koji nisu operisani samo je odbilo operaciju, a ta brojka je porasla na 53,2 odsto u poslednje četiri godine serije. To je jedan centar i trend možda ne važi drugde, i podsetnik je da jaz u lečenju nije u potpunosti neuspeh upućivanja. Deo njega čine ljudi kojima je sve rečeno i koji su odlučili da im je život sa napadima prihvatljiviji od operacije mozga, što je zaključak koji niko drugi nema pravo da poništi.

Tih dvadeset godina

Šta su autori istraživanja napisali
Autori američkog istraživanja o ranoj operaciji otvorili su svoj rad rečenicom koju vredi citirati tačno, a to je da se operacija kod napada rezistentnih na lekove često vidi kao poslednje sredstvo, i da se pacijenti po pravilu upućuju posle dvadeset godina napada, često prekasno da bi se izbegli značajno oštećenje i prerana smrt. To je stručni okvir umesto nečega što je njihovo istraživanje izmerilo, i dolazi od ljudi koji su godinama pokušavali i nisu uspevali da uključe pacijente upućene rano.
Šta je jedna velika serija izmerila
Kod 664 uzastopna pacijenta kojima je uklonjen prednji deo temporalnog režnja u jednom indijskom centru između 1995. i 2008. godine, prosečno trajanje epilepsije pre operacije bilo je 17,1 godina. Ta brojka opisuje praksu upućivanja u jednoj bolnici u tom periodu i to je najveći dostupan izmereni podatak. Dovoljno je blizu gore pomenutih dvadeset godina da potvrdi tvrdnju.
Gde to ne važi
Finska studija na 251 detetu operisanom između 2002. i 2024. godine izmerila je medijanu od 3,24 godine od prvog napada do upućivanja na operaciju, i 2,02 godine od trenutka utvrđivanja rezistencije na lekove u podgrupi u kojoj je to moglo da se datira. Referentne bolnice sa sistematski uključenim specijalistom za epilepsiju stizale su do operacije za 3,89 godina, naspram 5,31 godine bez njega. Dobro organizovan sistem u maloj zemlji postiže daleko bolje od dvadeset godina, što znači da je odlaganje posledica načina na koji je nega uređena, a ne prirodni zakon.
Zašto se to dešava
Niko ne odluči da čeka dvadeset godina. Svaki novi lek je razumna stvar za pokušaj, svaki pokušaj traži mesece za titriranje i procenu, a mogućnost operacije mozga opisuju kao poslednje sredstvo ljudi koji pokušavaju da umire. Jedan pregled hirurških komplikacija to je rekao otvoreno, navodeći da nedovoljna upotreba hirurgije epilepsije ostaje veliki problem i da je delom posledica pogrešnih predstava lekara o rizicima.

Zašto Vas čekanje košta

Da je čekanje samo frustrirajuće, bio bi to argument o kvalitetu života, ali jača tvrdnja jeste da samo čekanje smanjuje šansu da operacija uspe, i tri odvojene analize u tri različite populacije ukazuju u istom pravcu.

  • U seriji od 664 pacijenta sa temporalnom lobektomijom. Rizik od povratka napada rastao je postojano sa svakim pojasom trajanja epilepsije, od pet do deset godina, preko deset do petnaest godina, do više od petnaest. Autori su naveli vrednosti hazarda bez intervala poverenja pa se veličina efekta ne može citirati, a pravac je bio dosledan i to je bio njihov glavni nalaz. Njihov zaključak je bio da se izgubljene godine prevode u loš ishod kontrole napada i da sve epilepsije temporalnog režnja rezistentne na lekove treba uputiti najranije moguće.
  • Kod dece operisane izvan temporalnog režnja. Objedinjavanjem 36 studija i 1.259 dece, operisanje posle sedam godina epilepsije ili manje, umesto duže, nosilo je izglede od 1,52 za odsustvo napada, sa intervalom poverenja od 1,07 do 2,14. Ukupno, 704 od 1.259 dece, odnosno 56 odsto, postalo je bez napada.
  • Kod pacijenata čiji snimak nije pokazao ništa. Meta-analiza posvećena najtežoj grupi od svih, epilepsije temporalnog režnja sa urednim magnetnim snimkom, utvrdila je da je kraće trajanje epilepsije predviđalo odsustvo napada sa izgledima od 2,57 i intervalom poverenja od 1,21 do 5,47. Trajanje je bilo važno čak i tamo gde nije bilo vidljive lezije za uklanjanje.
  • Tri populacije, jedan pravac. Odrasli i deca, temporalno i ekstratemporalno, sa lezijom i bez nje. Nijedno od ovoga nije randomizovano poređenje rane naspram kasne operacije, pa efekat delom može odražavati i to da ljudi sa blažom epilepsijom budu ranije upućeni. Doslednost kroz tako različite grupe razlog je zašto struka ovo shvata ozbiljno.
  • Jedno istraživanje koje je pokušalo da to ispita neposredno. Američko istraživanje rane operacije osmišljeno je upravo da odgovori na ovo i uključilo je 38 pacijenata naspram cilja od 200. Zaustavljeno je zbog sporog uključivanja, što je samo po sebi dokaz o problemu, jer istraživači nisu mogli da nađu dovoljno ljudi upućenih u roku od dve godine od neuspeha lekova.

Koliko dugo traje

Randomizovana istraživanja merila su jednu i dve godine. Ono što većina ljudi zapravo želi da zna jeste da li napadi ostaju odsutni, a za to je najbolji izvor londonska kohorta od 615 odraslih praćenih godišnje tokom medijane od osam godina i do devetnaest godina.

Izuzev prostih parcijalnih napada, odnosno kratkih aura bez gubitka svesnosti, 52 odsto je bilo bez napada posle pet godina sa intervalom poverenja od 48 do 56 odsto, i 47 odsto posle deset godina sa intervalom poverenja od 42 do 51. Autori su svoje brojke opisali kao one koje pružaju realna očekivanja, što je uljudan način da se primeti da su niže od kratkoročnih stopa koje se obično navode. Resekcije izvan temporalnog režnja nosile su dvostruko veći hazard povratka napada u poređenju sa prednjom temporalnom resekcijom, sa intervalom poverenja od 1,1 do 3,6. Te brojke su niže od onih koje većina ljudi ponese sa prve konsultacije, i upravo su to brojke oko kojih treba praviti plan, jer je realan podatak koji se ispostavi kao nadmašiv mnogo bolja polazna tačka od optimističnog koji to nije. Polovina grupe ljudi čije su napade pobedili svi dostupni lekovi bila je bez napada deceniju kasnije, i to je izvanredan rezultat izrečen jednostavno.

Još dva nalaza iz te kohorte zaslužuju da budu poznatija, a prvi je da obrazac nije jednostavno opadanje, jer je relaps postajao manje verovatan što je neko duže bio bez napada, a remisija je postajala manje verovatna što su napadi duže trajali. Drugi je da se kasna remisija dešavala, i da je u 18 od 93 takva slučaja bila povezana sa uvođenjem leka koji pacijent ranije nije isprobao. Operacija i lekovi nisu alternative na način na koji pacijenti često pretpostavljaju, a dobar rezultat često podrazumeva oboje.

Jedna napomena o toj kohorti. Njenih 615 pacijenata uključuje hemisferektomije i palijativne operacije uz 497 prednjih temporalnih resekcija, pa brojka od 52 odsto opisuje mešovitu grupu umesto same temporalne lobektomije. Njena definicija odsustva napada takođe dozvoljava nastavak aura, što je dopuštljivije od najstrožeg objavljenog standarda. Neposredno poređenje sa serijom koja je koristila strožu definiciju proizvešće razliku koja je u potpunosti posledica definicija.


Šta se ispituje u obradi

Gde napadi počinju
Sve ostalo proizlazi iz ovoga. Procena prikuplja dokaze iz nekoliko nezavisnih pravaca i traži slaganje među njima, jer se nijednom pojedinačnom testu ne veruje samom. Kada snimak, zabeleženi napadi i neuropsihologija svi upućuju na isto mesto, slučaj je jasan. Kada se ne slažu, procena se produžava umesto da zaključak postane labaviji.
Šta taj deo mozga radi
Uklanjanje tkiva blizu govora, pokreta ili pamćenja nosi cenu koja se mora odrediti unapred, a ne otkriti naknadno. Neuropsihološko testiranje utvrđuje kakvi su Vaše pamćenje i pronalaženje reči sada, što je jedini način da neko kasnije utvrdi da li su se promenili. Funkcionalno snimanje i, u nekim centrima, test sa injekcijom koji nakratko uspava jednu hemisferu, utvrđuju koja strana Vašeg mozga obrađuje govor.
Da li se to isplati baš Vama
Poslednje pitanje je ono na koje samo Vi možete da odgovorite, a procena postoji da bi stavila brojke sa obe njegove strane. U jednom nemačkom centru, 1.357 od 1.916 procenjenih odraslih otišlo je na resekciju, što je 70,8 odsto, i 751 od 1.300 dece, što je 57,8 odsto. Procena nije obaveza, a značajna manjina ljudi koji je završe ne biva operisana.

Procena, korak po korak

1
Snimak urađen po protokolu za epilepsiju. Ovo nije isto što i rutinski snimak glave i ta razlika je bitna, jer su promene koje se traže male i promaknu standardnim sekvencama. Snimak koji je drugde opisan kao uredan ponavlja se umesto da se prihvati, a upravo u tom ponavljanju se odgovor često pojavi.
2
Nekoliko dana u jedinici za monitoring. Primljeni ste sa elektrodama na poglavini i uključenim kamerama, a terapija Vam se smanjuje kako bi se napadi javili dok mogu da se zabeleže. Poenta je snimiti nekoliko Vaših tipičnih napada, a to obično traži dane umesto sati. Dosadno je i to je pojedinačno najinformativniji deo procene.
3
Neuropsihološko testiranje. Nekoliko sati testova pamćenja, govora i pažnje. Oni lokalizuju nezavisno od snimka, jer određeni obrazac slabosti pamćenja upućuje na jedan temporalni režanj, i postavljaju polaznu vrednost prema kojoj se meri svaka kasnija promena.
4
Dodatno snimanje, samo ako se prva tri ne slažu. Metabolički snimak koji pokazuje koji deo mozga troši manje šećera između napada, injekcija tokom napada koja pokazuje gde protok krvi naglo raste, ili magnetno snimanje sopstvenih polja mozga. Meta-analiza 46 studija metaboličkog snimka utvrdila je da on ne dodaje ništa kada se zabeleženi napadi i snimak već slažu, što je upravo razlog zašto je rezervisan za slučajeve u kojima se ne slažu.
5
Sastanak na kom svi raspravljaju. Cela procena iznosi se istovremeno pred neurologe, neurohirurge, neuroradiologe, neuropsihologe i neurofiziologe, a preporuka izlazi iz te prostorije umesto od bilo kog pojedinca. Pitajte da li takav sastanak postoji u centru koji razmatrate, jer je preporuka koju on daje ono što Vam se zapravo nudi.

Kada snimak izgleda uredno

Uredan snimak smanjuje izglede, ali ne zatvara vrata

Objedinjavanjem 40 studija koje obuhvataju 697 pacijenata bez vidljive lezije i 2.860 sa lezijom, izgledi za postizanje stanja bez napada bili su 2,5 puta veći kada je lezija postojala, sa intervalom poverenja od 2,1 do 3,0. Razlika je bila slična za temporalnu hirurgiju, 2,7, i za hirurgiju na drugim mestima, 2,9. To su odnosi umesto stopa, a analiza ne navodi koji je udeo pacijenata sa urednim snimkom postao bez napada, pa se na ovoj stranici ne navodi procenat za tu grupu. Ono što ona utvrđuje jeste da uredan snimak čini operaciju težom, a ne čini je besmislenom. Poređenje ima i jednu suptilnost koju vredi znati, jer je grupa sa lezijom u toj analizi bila definisana lezijom na snimku ili na tkivu pregledanom posle operacije, što znači da su neki od tih pacijenata takođe imali uredan snimak pre toga i tek se naknadno pokazalo da imaju leziju. Vaše sopstveno pitanje uže je od onog na koje ta analiza odgovara.

Šta ipak predviđa dobar rezultat

Unutar grupe čiji snimak ne pokazuje ništa, meta-analiza je utvrdila da je električni zapis koji se jasno lokalizuje na jedan temporalni režanj snažno predviđao odsustvo napada, sa izgledima od 3,89 tokom napada i 3,38 između njih, i da je kraće trajanje epilepsije takođe to predviđalo. Ista analiza utvrdila je da metabolički snimak nije bio prediktivan u ovoj grupi, sa izgledima od 2,11 i intervalom poverenja od 0,95 do 4,65 koji uključuje odsustvo efekta. To je neprijatan nalaz za test koji se često opisuje kao odgovor na uredan snimak, i vredi ga znati pre nego što Vam neko kaže da pozitivan metabolički snimak rešava stvar.

Snimanje iznutra

Dva načina da se to uradi

Kada snimanje sa poglavine ne može da utvrdi gde napadi počinju, elektrode se postavljaju unutar glave na nedelju ili dve dok ponovo čekate napade, a jedan metod otvara lobanju i polaže ploče elektroda na površinu mozga. Drugi provlači tanke elektrode kroz male otvore duž planiranih putanja, uzorkujući duboke strukture do kojih površinske ploče ne dopiru. Nakon oba sledi druga operacija, bilo radi uklanjanja identifikovanog tkiva, bilo prosto radi vađenja elektroda.

Šta je međunarodni registar pokazao

Međunarodni registar uporedio je ta dva metoda kod 1.468 pacijenata u deset centara u sedam zemalja, uparenih prema karakteristikama koje određuju izbor između njih. Komplikacije, definisane kao infekcija, simptomatsko krvarenje ili trajni neurološki deficit, javile su se kod 9,6 odsto posle površinskih ploča, naspram 3,3 odsto posle dubinskih elektroda. Među pacijentima koji su potom imali resekciju, odsustvo napada bilo je 55 odsto posle procene dubinskim elektrodama, naspram 41 odsto posle površinskih ploča, sa izgledima od 1,66 i intervalom poverenja od 1,21 do 2,26. U suprotnom pravcu, površinske ploče su češće vodile do same operacije, sa izgledima od 1,4. Ovo je bio registar, a ne randomizovano istraživanje, dva metoda se biraju za različite pacijente, a autori su to nazvali najvišim izvodljivim nivoom dokaza za ovo pitanje, što je pošten način da se kaže da istraživanja neće biti. Oba metoda su u apsolutnom smislu bezbedna, a razlika između njih je stvarna.

Rizici, u brojkama

Sistematski pregled komplikacija u hirurgiji epilepsije prikupio je brojke koje slede, i vredi znati kako su njegovi autori definisali pojmove pre nego što ih pročitate. Manje komplikacije povukle su se potpuno u roku od tri meseca od operacije. Veće komplikacije trajale su duže od toga. Bez tih definicija reči ne znače ništa.

Posle resektivne operacije, manje medicinske komplikacije javile su se kod 5,1 odsto pacijenata, a veće kod 1,5 odsto, pri čemu je curenje likvora bilo najčešće. Veće neurološke komplikacije javile su se kod 4,7 odsto. Perioperativna smrtnost bila je 0,4 odsto za operacije temporalnog režnja i 1,2 odsto za operacije na drugim mestima u mozgu. Sažetak autora bio je da su većina komplikacija manje ili privremene, da su velike trajne neurološke komplikacije i dalje retke i da je smrt od hirurgije epilepsije u savremenom dobu retka.

Nasuprot tome, ni nelečeno stanje nije bezbedno, a u kohorti ljudi sa epilepsijom rezistentnom na lekove praćenih ukupno 938 osoba-godina sa uređajem, ukupna smrtnost iznosila je 6,9 smrtnih ishoda na hiljadu osoba-godina, a iznenadna neočekivana smrt kod epilepsije 2,0 na hiljadu osoba-godina. Niko nije pokazao da operacija smanjuje te brojke, jer nijedna studija nije uporedila smrtnost između ljudi koji su posle operacije postali bez napada i onih koji nisu, pa ova stranica to ne tvrdi. Ono što se može reći jeste da nekontrolisani napadi nose merljiv rizik od smrti i da operacija nosi manji i bolje opisan rizik. Iznenadna neočekivana smrt kod epilepsije je naziv za smrt koja sledi posle napada bez drugog objašnjenja pronađenog naknadno, to je najčešći uzrok prerane smrti kod ljudi čiji napadi nisu kontrolisani, i rizik opada kako se kontrola napada poboljšava, bez obzira na razlog tog poboljšanja. Niko nije pokazao da operacija konkretno izaziva taj pad.

Šta može da pođe naopako

Konkretni rizici skoro u potpunosti zavise od toga koji se deo mozga operiše, zbog čega je opšti razgovor o pristanku manje koristan od konkretnog.

Opet široka. Prevucite tabelu bočno na uskom ekranu, jer se pomera umesto da se smanjuje.

Imenovani rizici, sa izvorom svake brojke
Rizik Koliko često Na koga se odnosi
Smrt oko operacije 0,4 odsto, odnosno 1,2 odsto Prvo za operacije temporalnog režnja, drugo za resekcije na drugim mestima u mozgu.
Trajni neurološki deficit 4,7 odsto Sve što je prisutno i posle tri meseca. Priroda deficita zavisi od toga šta je uklonjeno.
Trajni ispad u vidnom polju 2,1 odsto svrstano u veće Mnogo više ljudi ima ispad koji se otkriva formalnim testiranjem. Vidite odeljak o vidu ispod.
Slabost jedne strane tela 26 odsto u pedijatrijskom istraživanju Deca sa velikim resekcijama i hemisfernim diskonekcijama. Očekivano i povezano sa uklonjenim područjem.
Komplikacije monitoringa elektrodama 7,7 odsto manjih, 0,6 odsto većih Samo oni kojima je potrebno snimanje iznutra, što je manjina kandidata.
Teškoće sa pamćenjem ili pronalaženjem reči Objedinjena brojka ne postoji Uglavnom operacije na temporalnom režnju dominantnom za govor. Pojedinačne studije razmatraju se ispod.

Dani oko operacije

1
Dan pre. Anesteziološka procena, završni snimak za navigacioni sistem i razgovor u kom se potvrđuje tačno koje strukture se uklanjaju. Vaša terapija se nastavlja kao i obično osim ako Vam se ne kaže drugačije.
2
Operacija. Obično tri do pet sati u opštoj anesteziji. Kada se cilj nalazi blizu govornih područja, neki centri Vas tokom zahvata probude da bi testirali govor uz stimulaciju površine, što zvuči uznemirujuće, a dobro se podnosi. Kost se vraća, a ožiljak se uglavnom nalazi unutar linije kose.
3
Prva noć. U jedinici intenzivne nege ili poluintenzivne nege radi posmatranja, pre svega da bi se krvarenje rano otkrilo. Glavobolja, umor i otečen kapak na operisanoj strani očekivani su, umesto zabrinjavajući.
4
Dani od dva do pet. Ustajanje iz kreveta, hodanje, snimak radi potvrde šta je uklonjeno i prva prava procena govora i vida. Većina ljudi ide kući u roku od nedelju dana. Vaši lekovi protiv napada nastavljaju se nepromenjeni u ovoj fazi, a pitanje njihovog smanjenja dolazi mesecima kasnije.
5
Prvih šest nedelja. Dominira umor i izraženiji je nego što ljudi očekuju. Ponovljeno neuropsihološko testiranje obično se radi posle šest do dvanaest meseci umesto odmah, jer rani rezultati odražavaju samu operaciju koliko i bilo kakvu trajnu promenu.

Pamćenje i reči

Karakterističan rizik operacije na dominantnoj strani

Uklanjanje dela temporalnog režnja na strani koja obrađuje govor može uticati na verbalno pamćenje i sposobnost prisećanja imena. U studiji koja je poredila otvorenu resekciju sa laserskom ablacijom, 21 od 22 pacijenta koji su otvoreno operisani na strani dominantnoj za govor imalo je pad na bar jednom zadatku imenovanja posle zahvata, a 11 od 17 onih operisanih na drugoj strani imalo je pad u prepoznavanju poznatih lica. Ta studija je bila mala, nije bila randomizovana i potekla je od grupe zainteresovane za lasersku tehniku, a čak i uz sve to, 21 od 22 je brojka koju vredi poneti na konsultaciju. U američkom istraživanju rane operacije, pad pamćenja na testu liste reči javio se kod 4 od 11 procenjenih hirurških pacijenata, što su autori naveli uz izričito upozorenje da je njihov uzorak bio premali za zaključke.

Zašto ovde nema nijednog procenta

Za ovu stranicu nije bila dostupna objedinjena procena pada verbalnog pamćenja ili imenovanja posle resekcije dominantnog temporalnog režnja, a izmišljanje takve procene iz dve male studije bilo bi gore od toga da se to kaže. Ono što dokazi podržavaju jeste opis umesto brojke. Teškoće sa pronalaženjem reči i pad verbalnog pamćenja karakteristične su cene operisanja temporalnog režnja dominantnog za govor, dovoljno su česte da ih značajan udeo pacijenata pokaže na formalnom testiranju, i konkretan su razlog zbog kog preoperativna neuropsihologija postoji, što je ujedno i razlog zašto je centar koji predlaže operaciju na strani dominantnoj za govor bez prethodnog formalnog testiranja preskočio korak koji bi Vam rekao šta rizikujete. Tražite od svog tima njihove sopstvene brojke i centar koji ne može da Vam ih da smatrajte centrom koji je time odgovorio na pitanje.

Vid

Vlakna koja prenose vid iz gornjeg dela vidnog polja idu napred kroz temporalni režanj pre nego što se vrate ka vidnoj kori, što ih stavlja tačno na put temporalne resekcije. Posledica je ispad u gornjem spoljašnjem kvadrantu vida na suprotnoj strani. Koliko se često to dešava zavisi u potpunosti od toga koliko pažljivo tragate za tim.

Među 54 pacijenta testirana formalnom perimetrijom dve godine posle mezijalne temporalne operacije, 49 je imalo ispad u vidnom polju, što je 91 odsto. Nijedan od njih nije prijavio bilo kakvu promenu vida, i nijedan nije imao nalaz izmenjen pri pregledu uz postelju. Težina ispada nije bila povezana sa tim da li su tri godine kasnije vozili.

Stavite to pored stope od 2,1 odsto većih ispada u vidnom polju iz pregleda komplikacija i dve brojke izgledaju protivrečno, a one mere različite stvari. Jedna broji svako odstupanje na osetljivom mašinskom testu, druga broji deficite koji traju i klinički su značajni. Obe su istovremeno tačne, a praktičan sažetak jeste da skoro svako ko ima ovu operaciju dobije merljivo slepo područje koje skoro niko ne primećuje. Propisi o vožnji razlikuju se po zemljama i upravo su razlog zašto se formalno testiranje uopšte radi, pa izričito pitajte šta Vaša nadležna služba za izdavanje vozačkih dozvola zahteva i dobijte nalaz perimetrije u pisanom obliku pre nego što otputujete kući. Druga stvar koja iz ovoga sledi tiče se pristanka, jer ispad koji devedeset odsto pacijenata dobije, a skoro niko ne primeti, u razgovor spada kao očekivana posledica, a ne kao retka komplikacija, i opisivanje na taj drugi način čini postupak pristanka manje poštenim, umesto da deluje umirujuće.

Pitanja koja treba da ponesete

Prva četiri utvrđuju da li uopšte treba da vodite ovaj razgovor. Ostala utvrđuju šta Vam se nudi.

  1. Da li su dva prikladno izabrana leka isprobana u adekvatnim dozama, i ako jesu, zašto operacija do sada nije pomenuta?
  2. Koliko je godina prošlo otkako su moji napadi postali rezistentni na lekove?
  3. Da li izgleda da moji napadi počinju na jednom mestu i koji su dokazi za to?
  4. Da li je moj snimak ponovljen po protokolu za epilepsiju, ili je nalaz dat samo sa rutinskog snimka?
  5. Koje bi strukture bile uklonjene i šta svaka od njih radi?
  6. Da li je cilj na mojoj strani dominantnoj za govor i kako je to utvrđeno?
  7. Koje su sopstvene brojke ovog centra za odsustvo napada i za komplikacije kod operacija kao što je moja?
  8. Da li će elektrode najpre morati da uđu u moju glavu, i ako hoće, kojim metodom i zašto baš tim?
  9. Da li multidisciplinarni sastanak razmatra moj slučaj i mogu li da dobijem njegov zaključak u pisanom obliku?
  10. Ako zaista postanem bez napada, kada bi se razgovaralo o smanjenju moje terapije?

Prestanak uzimanja tableta

Koliko ljudi zaista prestane
U londonskoj kohorti od 615 odraslih, 104 od 365 ljudi koji su bili bez napada pri poslednjem praćenju prekinulo je terapiju, što je 28 odsto, tokom medijane od osam godina. Prestanak je realan cilj i nije uobičajen ishod, a to znati unapred sprečava da dobar hirurški rezultat deluje kao razočaranje.
Da li je rizično početi ranije
Studija na 766 dece operisane u 15 evropskih centara bavila se ovim. Medijana vremena do početka smanjenja bila je 12,5 meseci, a do potpunog prekida 28,8 meseci, i 95 dece imalo je napad tokom ili posle ukidanja. Raniji početak nije pogoršao dugoročni ishod napada niti šansu da se na kraju bude i bez napada i bez terapije.
Zašto je taj nalaz slabiji nego što zvuči
Ta studija je gledala unazad u dokumentaciju umesto da je ikoga rasporedila na određeni raspored, pa su deca kojoj su lekovi smanjeni najranije bila ona za koju su lekari očekivali da će dobro proći. Njeni autori su to i rekli i pozvali na randomizovano istraživanje, koje je naknadno osmišljeno za 180 dece. Smatrajte rano ukidanje razumnim i nedokazanim, i odlukom tima koji je obavio operaciju.
Lekovi su i posle operacije važni
U londonskoj kohorti, kasna remisija javila se kod nekih ljudi čiji su se napadi nastavili posle operacije, a u 18 od 93 takva slučaja usledila je posle uvođenja leka koji ranije nisu isprobali. Operacija koja ne zaustavi napade odmah nije nužno neuspela, a mogućnosti lečenja lekovima nisu iscrpljene time što ste bili na operaciji.

Kada resekcija nije moguća

Uređaji smanjuju napade, a retko ih zaustavljaju

Ako napadi počinju na više od jednog mesta ili na mestu koje se ne može ukloniti, postoje tri uređaja za ugradnju i sva tri deluju u istom ograničenom smislu. Stimulacija dubokog talamičkog jedra ispitana je kod 110 pacijenata, gde je zaslepljena faza pokazala medijanu smanjenja napada od 40,4 odsto naspram 14,5 odsto u nestimulisanoj grupi, a posle dve godine 14 od 110 bilo je bez napada najmanje šest meseci. Uređaj koji reaguje tako što otkriva i prekida napade na njihovom izvoru smanjio je napade za 37,9 odsto naspram 17,3 odsto kod lažnog uređaja tokom dvanaest zaslepljenih nedelja kod 191 odrasle osobe, a tokom devet godina otvorenog praćenja 47 od 256 pacijenata, odnosno 18,4 odsto, postiglo je najmanje godinu dana bez napada. Stimulacija vagusnog nerva, ispitana u poređenju sa stimulacijom niskog intenziteta umesto sa ničim, dala je smanjenje od 28 odsto naspram 15 odsto, a kroz proizvođački registar od 5.554 pacijenta i pregled literature sa još 2.869, otprilike 8 odsto postalo je bez napada.

Čitajte te brojke pažljivo

Skoro svaka impresivna dugoročna brojka za ove uređaje potiče iz otvorenog praćenja bez kontrolne grupe, a zaslepljene faze su kratke. Nezavisno norveško istraživanje ugradilo je uređaj kod 18 pacijenata i nije našlo značajnu razliku između stimulisane i nestimulisane grupe na kraju svog šestomesečnog zaslepljenog perioda, pri čemu su autori napisali da njihovi rezultati nisu bili toliko ohrabrujući kao oni navedeni iz mnogih drugih, uglavnom nezaslepljenih i otvorenih studija. Nekoliko dugoročnih radova o uređajima uključuje zaposlene kod proizvođača među svojim autorima, što ih ne čini netačnim, a znači da čitalac treba to da zna. Dva od tri uređaja nose i praktično opterećenje koje se retko pojavljuje u sažecima, a to je da zahtevaju posete radi programiranja, zamenu baterija tokom godina i specijalistu voljnog da ih podešava, a uređaj kojim niko u Vašoj zemlji ne ume da upravlja vredi znatno manje nego što brojke iz istraživanja sugerišu.

Poređenje koje je važno

Kada je resekcija moguća, otprilike polovina dobro odabranih pacijenata potpuno prestane da ima napade. Kada nije, uređaji obično prepolove napade kod polovine do tri četvrtine pacijenata, a odsustvo napada je neuobičajeno i kreće se od oko 8 odsto sa stimulacijom vagusnog nerva do oko 18 odsto sa uređajem koji reaguje. Ovo nisu brojke iz neposrednog poređenja i nikada neće ni biti, jer su pacijenti sa uređajem po definiciji oni kod kojih je resekcija isključena, a definicije odsustva napada razlikuju se među studijama. Redosled je ipak ispravan, i to je razlog zašto hirurška procena treba da prethodi razgovoru o uređaju. Uređaj ponuđen bez prethodne procene jeste odluka da se prestane tragati za operacijom koja je možda mogla da deluje, a jedini način da se zna da li je ta odluka ispravna jeste da se tragalo prvo.

Šta da nam pošaljete

Na pitanje da li ste uopšte kandidat može se odgovoriti iz dokumentacije pre nego što bilo ko otputuje. Ovo je spisak koji to omogućava.

  • Svaki lek koji ste isprobali, sa dozom i razlogom prekida. Ovo je pojedinačno najvažniji dokument i to je onaj koji skoro niko nema, a da li lek nije uspeo zato što nije delovao, zato što niste mogli da ga podnesete, ili zato što nikada nije podignut do adekvatne doze, menja sve u pogledu onoga što sledi.
  • Opis napada, po mogućstvu uz video. Šta se prvo dešava, šta svedok vidi, koliko traje, koliko često. Video tipičnog napada snimljen telefonom vredi više od nekoliko pasusa opisa, a porodice ga gotovo uvek imaju.
  • Sve snimke mozga, kao datoteke slika. Pošaljite same slike, a ne samo nalaze. Snimak opisan kao uredan ovde se ponavlja po protokolu za epilepsiju, a to ponavljanje je često mesto gde se odgovor nađe.
  • Sve nalaze elektroencefalograma, posebno bilo kakav video monitoring. Ako ste negde drugde bili primljeni radi monitoringa, nalaz je važan, a sirovi zapis je još važniji. Pitajte da li može da se izda na disku.
  • Svaku neuropsihološku procenu, koliko god stara bila. Procena od pre pet godina nije zastarela. Ona je druga vremenska tačka, a kada ih ima dve, svako može da vidi pravac kretanja.

Dolazak u Istanbul

Hirurgija epilepsije je neobična među operacijama opisanim na ovom sajtu jer je procena duža od same operacije i ne može se sabiti. Niko Vam iz inostranstva ne može reći da li ste kandidat, a bolničko praćenje koje odgovara na to pitanje traži dane boravka u bolnici. Planirajte oko procene umesto oko operacije i očekujte dva odvojena putovanja.

I ova tabela je široka. Prevucite je bočno na uskom ekranu, jer se pomera umesto da se smanjuje.

Šta svaka faza podrazumeva i koliko traje
Faza Dužina boravka Šta iz nje proizlazi
Pregled Vaše dokumentacije Bez putovanja Da li Vaša epilepsija ispunjava definiciju rezistentne na lekove i da li procena vredi putovanja.
Prijem radi procene Deset do četrnaest dana Snimak, video monitoring dok se ne zabeleži dovoljno napada, neuropsihologija i multidisciplinarni zaključak.
Ako su potrebne elektrode iznutra Dodatne dve do tri nedelje Ugradnja, nedelju ili dve snimanja, a zatim ili resekcija ili vađenje elektroda.
Sama operacija Sedam do deset dana Tri do pet sati u sali, noć pod pažljivim nadzorom i kući u roku od oko nedelju dana.
Pre nego što otputujete Ostavite nekoliko slobodnih dana Provera rane, formalni test vidnog polja i pisani plan terapije u kom je naveden svaki lek i doza.
Praćenje posle povratka kući Godine, i mereno u godinama Ponovljena neuropsihologija posle šest do dvanaest meseci, imenovana osoba za kontakt kod nas i lokalni neurolog koji ima operativni nalaz.

Česta pitanja o hirurgiji epilepsije

Kada treba razmotriti operaciju?
Kada dva prikladno izabrana leka u adekvatnim dozama nisu uspela. U tridesetogodišnjoj kohorti od 1.795 pacijenata, prvi lek je kontrolisao 50,5 odsto, drugi je dodao 11,6 odsto, a treći 4,4 odsto, dok je sve posle toga dodalo ukupno oko 2 odsto.
Kolika je verovatnoća da će zaustaviti moje napade?
U randomizovanom istraživanju operacija temporalnog režnja, 58 odsto je bilo bez napada koji narušavaju svesnost posle godinu dana, naspram 8 odsto na lekovima. U dugoročnoj kohorti od 615 odraslih, 52 odsto je bilo bez napada posle pet godina i 47 odsto posle deset.
Da li je opasno?
Perioperativna smrtnost bila je 0,4 odsto za operacije temporalnog režnja i 1,2 odsto za resekcije na drugim mestima, uz trajne neurološke komplikacije kod 4,7 odsto. Autori pregleda zaključili su da su većina komplikacija manje ili privremene i da je smrt retka.
Da li će uticati na moje pamćenje?
Operacija na temporalnom režnju dominantnom za govor može uticati na verbalno pamćenje i pronalaženje reči. U jednom malom poređenju, 21 od 22 pacijenta koji su imali otvorenu resekciju na toj strani imalo je pad na bar jednom zadatku imenovanja. Objedinjena brojka ne postoji, pa tražite od svog centra njihovu.
Šta ako je moj snimak uredan?
Operacija je i dalje moguća, a izgledi su manji. Objedinjavanjem 40 studija, odsustvo napada bilo je oko 2,5 puta verovatnije kada je lezija postojala. Unutar grupe sa urednim snimkom, električni zapis koji se jasno lokalizuje na jedan temporalni režanj najjači je povoljan znak.
Da li ću moći da prestanem sa terapijom?
Ponekad. Među odraslima bez napada u londonskoj kohorti praćenoj tokom medijane od osam godina, 104 od 365, odnosno 28 odsto, prekinulo je terapiju. Prestanak je cilj, a ne očekivanje, i odluka pripada timu koji je operisao.
Šta ako se napadi ne mogu svesti na jedno mesto?
Ugradni uređaji za stimulaciju su alternativa. Oni pouzdano smanjuju učestalost napada, a retko ih zaustavljaju, pri čemu se odsustvo napada kreće od oko 8 odsto sa stimulacijom vagusnog nerva do oko 18 odsto sa uređajem koji reaguje, tokom devet godina.
Koliko dugo bih morao da budem u Turskoj?
Deset do četrnaest dana za prijem radi procene i još sedam do deset za operaciju, obično kao dva odvojena putovanja. Dodajte dve do tri nedelje ako elektrode najpre moraju da se postave unutar glave.

Reference

  1. Wiebe S, Blume WT, Girvin JP, Eliasziw M. A randomized, controlled trial of surgery for temporal-lobe epilepsy. The New England Journal of Medicine. 2001;345(5):311-318.
  2. Engel J, McDermott MP, Wiebe S, Langfitt JT, Stern JM, Dewar S, Sperling MR, Gardiner I, Erba G, Fried I, Jacobs M, Vinters HV, Mintzer S, Kieburtz K. Early surgical therapy for drug-resistant temporal lobe epilepsy, a randomized trial. JAMA. 2012;307(9):922-930.
  3. Dwivedi R, Ramanujam B, Chandra PS, Sapra S, Gulati S, Kalaivani M, Garg A, Bal CS, Tripathi Madhavi, Dwivedi SN, Sagar R, Sarkar C, Tripathi Manjari. Surgery for drug-resistant epilepsy in children. The New England Journal of Medicine. 2017;377(17):1639-1647.
  4. Kwan P, Brodie MJ. Early identification of refractory epilepsy. The New England Journal of Medicine. 2000;342(5):314-319.
  5. Chen Z, Brodie MJ, Liew D, Kwan P. Treatment outcomes in patients with newly diagnosed epilepsy treated with established and new antiepileptic drugs, a 30-year longitudinal cohort study. JAMA Neurology. 2018;75(3):279-286.
  6. Kwan P, Arzimanoglou A, Berg AT, Brodie MJ, Hauser WA, Mathern G, Moshe SL, Perucca E, Wiebe S, French J. Definition of drug resistant epilepsy, consensus proposal by the ad hoc Task Force of the ILAE Commission on Therapeutic Strategies. Epilepsia. 2010;51(6):1069-1077.
  7. Radhakrishnan A, Menon R, Thomas SV, Abraham M, Vilanilam G, Kesavadas C, Thomas B, Cherian A, Varma RP. Time is brain, how early should surgery be done in drug-resistant temporal lobe epilepsy. Acta Neurologica Scandinavica. 2018;138(6):531-540.
  8. Zheng V, Gaily E, Karppinen A, Koroknay-Pal P, Lehtinen H, Metsahonkala EL. Referral patterns for pediatric resective epilepsy surgery in a publicly funded healthcare system. Journal of Neurosurgery: Pediatrics. 2025;37(1):29-41.
  9. de Tisi J, Bell GS, Peacock JL, McEvoy AW, Harkness WFJ, Sander JW, Duncan JS. The long-term outcome of adult epilepsy surgery, patterns of seizure remission, and relapse, a cohort study. The Lancet. 2011;378(9800):1388-1395.
  10. Cloppenborg T, May TW, Blumcke I, Fauser S, Grewe P, Hopf JL, Kalbhenn T, Polster T, Schulz R, Woermann FG, Bien CG. Differences in pediatric and adult epilepsy surgery, a comparison at one center from 1990 to 2014. Epilepsia. 2019;60(2):233-245.
  11. Willmann O, Wennberg R, May T, Woermann FG, Pohlmann-Eden B. The contribution of 18F-FDG PET in preoperative epilepsy surgery evaluation for patients with temporal lobe epilepsy, a meta-analysis. Seizure. 2007;16(6):509-520.
  12. Tellez-Zenteno JF, Hernandez Ronquillo L, Moien-Afshari F, Wiebe S. Surgical outcomes in lesional and non-lesional epilepsy, a systematic review and meta-analysis. Epilepsy Research. 2010;89(2-3):310-318.
  13. Wang X, Zhang C, Wang Y, Hu W, Shao X, Zhang JG, Zhang K. Prognostic factors for seizure outcome in patients with MRI-negative temporal lobe epilepsy, a meta-analysis and systematic review. Seizure. 2016;38:54-62.
  14. Englot DJ, Breshears JD, Sun PP, Chang EF, Auguste KI. Seizure outcomes after resective surgery for extra-temporal lobe epilepsy in pediatric patients. Journal of Neurosurgery: Pediatrics. 2013;12(2):126-133.
  15. Jehi L, Morita-Sherman M, Love TE, Bartolomei F, Bingaman W, Braun K, Busch RM, Duncan J, Hader WJ, Luan G, Rolston JD, Schuele S, Tassi L, Vadera S, Sheikh S, Najm I, Wiebe S. Comparative effectiveness of stereotactic electroencephalography versus subdural grids in epilepsy surgery. Annals of Neurology. 2021;90(6):927-939.
  16. Hader WJ, Tellez-Zenteno JF, Metcalfe A, Hernandez-Ronquillo L, Wiebe S, Kwon CS, Jette N. Complications of epilepsy surgery, a systematic review of focal surgical resections and invasive EEG monitoring. Epilepsia. 2013;54(5):840-847.
  17. Quigg M, Barbaro NM, Ward MM, Chang EF, Broshek DK, Langfitt JT, Yan G, Laxer KD, Cole AJ, Sneed PK, Hess CP, Yu W, Newman SA, Mueller S, Tripathi M, Heck CN, Miller JW, Garcia PA, McEvoy A, Fountain NB. Visual field defects after radiosurgery versus temporal lobectomy for mesial temporal lobe epilepsy, findings of the ROSE trial. Seizure. 2018;63:62-67.
  18. Drane DL, Loring DW, Voets NL, Price M, Ojemann JG, Willie JT, Saindane AM, Phatak V, Ivanisevic M, Millis S, Helmers SL, Miller JW, Meador KJ, Gross RE. Better object recognition and naming outcome with MRI-guided stereotactic laser amygdalohippocampotomy for temporal lobe epilepsy. Epilepsia. 2015;56(1):101-113.
  19. Boshuisen K, Arzimanoglou A, Cross JH, Uiterwaal CSPM, Polster T, van Nieuwenhuizen O, Braun KPJ. Timing of antiepileptic drug withdrawal and long-term seizure outcome after paediatric epilepsy surgery (TimeToStop), a retrospective observational study. The Lancet Neurology. 2012;11(9):784-791.
  20. Fisher R, Salanova V, Witt T, Worth R, Henry T, Gross R, Oommen K, Osorio I, Nazzaro J, Labar D, Kaplitt M, Sperling M, Sandok E, Neal J, Handforth A, Stern J. Electrical stimulation of the anterior nucleus of thalamus for treatment of refractory epilepsy. Epilepsia. 2010;51(5):899-908.
  21. Salanova V, Sperling MR, Gross RE, Irwin CP, Vollhaber JA, Giftakis JE, Fisher RS. The SANTE study at 10 years of follow-up, effectiveness, safety, and sudden unexpected death in epilepsy. Epilepsia. 2021;62(6):1306-1317.
  22. Herrman H, Egge A, Konglund AE, Ramm-Pettersen J, Dietrichs E, Tauboll E. Anterior thalamic deep brain stimulation in refractory epilepsy, a randomized, double-blinded study. Acta Neurologica Scandinavica. 2019;139(3):294-304.
  23. Morrell MJ. Responsive cortical stimulation for the treatment of medically intractable partial epilepsy. Neurology. 2011;77(13):1295-1304.
  24. Nair DR, Laxer KD, Weber PB, Murro AM, Park YD, Barkley GL, Smith BJ, Gwinn RP, Doherty MJ, Noe KH, Zimmerman RS, Bergey GK, Anderson WS, Heck C, Liu CY, Lee RW. Nine-year prospective efficacy and safety of brain-responsive neurostimulation for focal epilepsy. Neurology. 2020;95(9):e1244-e1256.
  25. Handforth A, DeGiorgio CM, Schachter SC, Uthman BM, Naritoku DK, Tecoma ES, Henry TR, Collins SD, Vaughn BV, Gilmartin RC, Labar DR, Morris GL, Salinsky MC, Osorio I, Ristanovic RK, Labiner DM. Vagus nerve stimulation therapy for partial-onset seizures, a randomized active-control trial. Neurology. 1998;51(1):48-55.
  26. Englot DJ, Rolston JD, Wright CW, Hassnain KH, Chang EF. Rates and predictors of seizure freedom with vagus nerve stimulation for intractable epilepsy. Neurosurgery. 2016;79(3):345-353.
  27. Chen JS, Lamoureux AA, Shlobin NA, Elkaim LM, Wang A, Ibrahim GM, Phillips HW, Weil AG, Fallah A. Comparison of hemispheric surgery techniques for pediatric drug-resistant epilepsy, an individual patient data meta-analysis. Neurology. 2023;101(4):e410-e424.
  28. Krucoff MO, Chan AY, Harward SC, Rahimpour S, Rolston JD, Muh C, Englot DJ. Rates and predictors of success and failure in repeat epilepsy surgery, a meta-analysis and systematic review. Epilepsia. 2017;58(12):2133-2142.

Napomena urednika

Napisao medicinski urednički tim Biruni Hospital. Proverio Doc. dr Fikret BAŞKAN, Neurohirurgija.

Poslednje ažuriranje:

Povezani tretmani

Prikaži sve