Pedijatrijska rehabilitacija - rehabilitacija dece
Mozak deteta se još uvek razvija, pa isti sat vežbanja donosi više sa dve nego sa dvanaest godina. Za cerebralnu paralizu i druga stanja u detinjstvu istraživači su sada rangirali koje terapije deluju, a koje troše vreme porodice. Pročitajte šta je potrebno u kom uzrastu i šta donosi nekoliko nedelja intenzivnog programa van kuće.
O ovom odeljenju
Dvoje od troje dece sa cerebralnom paralizom će hodati. Šta vežbaju i koliko sati, određuje koliko dobro.
Ti podaci potiču iz međunarodnog preglednog rada objavljenog u časopisu JAMA Pediatrics, koji je takođe pokazao da će troje od četvoro ove dece govoriti, a jedno od dvoje imati normalnu inteligenciju. Terapija ne može da promeni oštećenje. Ona menja ono što mozak u razvoju nauči da radi uprkos njemu, a metode koje deluju sada su jasno odvojene od onih koje ne deluju. Pošaljite nam nalaze svog deteta i dva kratka video snimka, a lekar specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije odgovoriće vam sa ciljevima koji odgovaraju uzrastu i nivou vašeg deteta, bez naknade.
Dete koje je rođeno pre termina, imalo težak porođaj ili ima oboljenje mozga, nerava ili mišića razvija se drugačijim putem od ostale dece, a pedijatrijska rehabilitacija je medicinski rad na tome da taj put vodi što dalje može. Roditelji dolaze sa jednim pitanjem. Žele da znaju da li bi više terapije, bolja terapija ili terapija negde drugde promenili to gde će njihovo dete na kraju stići.
Tri stvari o tome odlučuju. To su dijagnoza, uzrast deteta i primenjene metode, a ova stranica obrađuje ih redom pre nego što opiše kako porodica dovodi dete u Istanbul.
Kojoj deci pomaže pedijatrijska rehabilitacija?
Pedijatrijska rehabilitacija leči decu od rođenja do 18 godina kod koje su pokret, govor, hranjenje ili svakodnevne veštine ograničeni oboljenjem mozga, kičmene moždine, nerava, mišića ili kostiju. Lekari je ponekad nazivaju habilitacijom, zato što malo dete prvi put uči neku veštinu i nema šta da vraća.
To je prva razlika u odnosu na rehabilitaciju odraslih. Druga je rast. Kosti se izdužuju brže nego što skraćeni mišići mogu da prate, pa dete koje sa šest godina dobro hoda može da nazaduje sa jedanaest, a da se u mozgu ništa novo nije desilo, zbog čega program mora da gleda i na sledeći nalet rasta, a ne samo na današnji dan. Ortoza traje godinu dana. Kuk koji je sa tri godine bio u zglobu može da isklizne do sedme. Treća razlika je porodica. Terapeut vidi dete nekoliko sati nedeljno, a roditelj je tu ostalih stotinu sati, pa svaka metoda sa dobrim dokazima deluje kroz ono što se dešava kod kuće, u kadi, za stolom i na podu sa igračkama, a program koji roditelje šalje u čekaonicu pogrešno je razumeo sopstveni posao. Škola je četvrta razlika. Terapija mora da se uklopi oko nje, a kod starijeg deteta ciljevi proizlaze iz nje.
Ova tabela se pomera bočno na uskom ekranu. Prevucite da biste videli sve kolone.
| Stanje | Cilj terapije | Kada je najvažnija |
|---|---|---|
| Cerebralna paraliza | Sedenje, stajanje, hodanje, upotreba šake, govor i hranjenje, sprečavanje kontraktura i iščašenja kuka. | Od postavljanja dijagnoze u prvoj godini, sa najvećim napretkom pre polaska u školu. |
| Porođajna povreda brahijalnog pleksusa | Pokret ramena i lakta, sprečavanje ukočenosti, upotreba ruke u igri sa obe ruke. | Prvi meseci i period oko operacije nerva ili tetive. |
| Spina bifida | Stajanje i hodanje uz ortoze, veštine korišćenja kolica, nega kože, rutine pražnjenja bešike i creva. | Pre uzrasta za prohodavanje, a zatim pri svakom naletu rasta. |
| Bolesti mišića i nerava, kao što su Dišenova distrofija i spinalna mišićna atrofija | Očuvanje pokretljivosti zglobova, zaštita disanja, odgovarajuća oprema za sedenje i stajanje. | Tokom celog toka bolesti, uz kontrole na svakih nekoliko meseci kako se stanje menja. |
| Povreda mozga, operacija tumora mozga, moždani udar ili infekcija u detinjstvu | Ponovno učenje pokreta, govora, pamćenja i školskih veština. | Prvih šest meseci posle događaja. |
| Razvojni zastoj, Daunov sindrom, tortikolis, hodanje na prstima, skolioza | Dostizanje motoričkih prekretnica, držanje tela, snaga i ravnoteža. | Čim se primeti zastoj ili loše držanje tela. |
Cerebralna paraliza detaljnije
Porođajna povreda brahijalnog pleksusa detaljnije
Stanja koja napreduju
Šta deluje, a šta ne?
Roditeljima deteta sa invaliditetom nudi se više terapija nego bilo kojoj drugoj grupi pacijenata, a donedavno niko nije mogao da im kaže koje vrede uloženih sati. Tim sa Univerziteta u Sidneju to je promenio. Njihov sistematski pregled intervencija kod cerebralne paralize, dopunjen 2020. godine u časopisu Current Neurology and Neuroscience Reports, ocenio je svaki ispitivani tretman semaforom, zeleno za primenjujte, žuto za merite da li pomaže, crveno za prekinite.
Zelena lista za pokret ima jednu zajedničku osobinu. Dete aktivno vežba stvarni zadatak, mnogo puta, radi cilja do kog je detetu stalo.
- Trening usmeren na cilj i specifičan za zadatak. Vežbanje same veštine, kao što je ustajanje sa poda ili penjanje uz školske stepenice, umesto vežbi koje bi tome navodno trebalo da vode.
- Terapija pokretom izazvanim ograničenjem i bimanuelni trening. Oba su za dete sa jednom slabom šakom. Kod prvog jača šaka nosi rukavicu ili gips deo dana, a kod drugog dete vežba zadatke za koje su potrebne obe ruke.
- Trening na traci za hodanje i trening pokretljivosti, trening snage i trening kondicije za hodanje i izdržljivost.
- Kućni programi uz obuku roditelja.
- Botulinum toksin, uz gipsanje ili radnu terapiju nakon toga, za mišiće koji su previše zgrčeni da bi se uvežbavali.
- Nadzor kukova, odnosno planirani rendgenski snimci kukova, kako bi se kuk koji isklizava iz zgloba otkrio pre nego što zaboli.
Međunarodni panel je 2021. godine dokaze pretvorio u klinički vodič za praksu, objavljen u časopisu Developmental Medicine and Child Neurology i zasnovan na 30 randomizovanih studija. Njegove osnovne preporuke opisuju dobar program bolje od bilo koje brošure.
- Dete i porodica biraju ciljeve.
- Vežba se ceo zadatak, u okruženju što bližem stvarnom životu.
- Za ciljeve vezane za hodanje, dete vežba hodanje po tlu, u obući, po pravim podovima, a traka za hodanje može se dodati tome radi dodatnih koraka.
- Za ciljeve vezane za šaku, bimanuelna terapija, terapija ograničenjem, trening usmeren na cilj i pristupi zasnovani na razmišljanju sve su moguće opcije.
- Roditelji dobijaju obuku i podršku, a stručnjaci rade kao jedan tim.
Broj sati je važan koliko i metoda. Kokranov pregled terapije pokretom izazvanim ograničenjem kod dece sa jednostranom cerebralnom paralizom obuhvatio je 36 studija i 1.264 dece, u programima koji su u proseku trajali četiri nedelje i 137 sati vežbanja. Terapija ograničenjem bila je bolja od uobičajene terapije u maloj dozi kada je u pitanju korišćenje obe ruke zajedno. Nije bila bolja od drugih intenzivnih terapija šake koje su davale isti broj sati, a bila je bezbedna, pri čemu su jedini problemi bili frustracija i blaga iritacija kože ispod gipsa. Doza je odradila posao. Dužina sesije u tim studijama kretala se od pola sata do osam sati dnevno, a programi koji su delovali bili su oni koji su skupljali sate vežbanja, od čega su veliki deo sprovodili roditelji kod kuće pod vođstvom terapeuta. Roditelj koji upoređuje programe treba zato pre svega da prebroji sate aktivnog vežbanja i treba da zna da mesečni paket sa 24 sesije od po jedan sat daje manje od petine onoga što su te studije pružale.
Tražite raspored izražen u satima.
Dokle će moje dete stići?
U zemljama sa visokim prihodima dvoje od troje ljudi sa cerebralnom paralizom će hodati, troje od četvoro će govoriti, a jedno od dvoje imaće normalnu inteligenciju, prema međunarodnom preglednom radu objavljenom u časopisu JAMA Pediatrics 2017. godine. Isti rad je pokazao da se dijagnoza, koja se nekada postavljala između 12. i 24. meseca, sada može postaviti pre šestog meseca života uz MRI snimak i dva strukturisana pregleda, čime se početak terapije pomera u period kada se mozak najlakše prilagođava.
Za pojedinačno dete najbolji vodič je sistem klasifikacije grube motorne funkcije, odnosno GMFCS. On svrstava decu u pet nivoa prema tome šta rade u svakodnevnom životu, a nivo deteta u većini slučajeva ostaje isti kroz celo detinjstvo.
Ova tabela se pomera bočno na uskom ekranu. Prevucite da biste videli sve kolone.
| Nivo | U školskom uzrastu dete | Terapija se usredsređuje na |
|---|---|---|
| Nivo I | Hoda i trči bez ograničenja, uz malo smanjenu brzinu i ravnotežu. | Sport, kondiciju, ravnotežu, rukopis i veštine šake. |
| Nivo II | Hoda bez pomagala, uz teškoće na stepenicama, nagibima i na dužim razdaljinama. | Snagu, izdržljivost, održavanje dužine listova i zadnje lože butine tokom rasta. |
| Nivo III | Hoda uz hodalicu ili štake, a za veće razdaljine koristi kolica. | Efikasnost hodanja, transfere i očuvanje hodanja kroz nalet rasta u pubertetu. |
| Nivo IV | Sedi uz podršku, kreće se u elektromotornim kolicima, može da korakne uz pomoć pri transferima. | Sedenje, okvire za stajanje, elektromotornu pokretljivost, komunikaciju, nadzor kukova. |
| Nivo V | Potrebna mu je podrška za glavu i trup i pomoć u celokupnoj svakodnevnoj nezi. | Udobnost, pozicioniranje, bezbedno hranjenje, zdravlje pluća, kukove i kičmu, kao i leđa negovatelja. |
Kanadski istraživači pratili su 657 dece sa cerebralnom paralizom kroz 2.632 motoričke procene i nacrtali razvojnu krivu za svaki nivo, objavljenu u časopisu JAMA 2002. godine. Svaka kriva strmo raste u prvim godinama, a zatim se izravnava. Deca na nivou I dostigla su 90 odsto svoje konačne motoričke sposobnosti oko pete godine, a deca na nivou V pre treće.
Iz tih krivih slede dve poruke.
Rane godine su period kada sati terapije donose najviše. I dete od devet godina na nivou IV vrlo verovatno neće prohodati, šta god neka klinika obećavala. Roditeljima je druga poruka teška, a zaslužuju je, jer su porodice prodavale kuće da bi platile programe koji su obećavali hodanje deci čija se kriva izravnala godinama ranije. I posle te tačke terapija i dalje ima svoje mesto. Ona čuva ono što je postignuto, priprema telo za nalete rasta koji to ugrožavaju, leči bol i proširuje ono u čemu dete može da učestvuje u školi i sa prijateljima, što u tinejdžerskim godinama detetu znači više nego kako hodanje izgleda.
Od rođenja do druge godine
Od druge do šeste godine
Od šeste do dvanaeste godine
Tinejdžeri
Da li da dovedemo dete u Istanbul?
Porodice putuju zbog rehabilitacije dece iz jednog od tri razloga. Tamo gde žive ne postoji specijalizovana služba, lokalna služba nudi jedan sat nedeljno dok je detetu potrebno mnogo više, ili određeni tretman kao što je botulinum toksin sa gipsanjem nije dostupan u njihovoj zemlji.
Šta jedan intenzivni blok u inostranstvu može, a šta ne može
Dobri razlozi za dolazak
Tri do četiri nedelje odgovaraju detetu između otprilike dve i dvanaest godina koje ima jasan, dostižan cilj, kao što je samostalno ustajanje sa stolice, hodanje uz hodalicu preko sobe ili korišćenje slabije šake da pridrži činiju. Odgovaraju detetu koje je upravo primilo botulinum toksin ili imalo ortopedsku operaciju i kojem je potrebna svakodnevna terapija dok je prozor otvoren, a odgovaraju i roditeljima koje niko nije kako treba naučio šta da rade kod kuće, jer su tri nedelje uz terapeuta najefikasnija obuka roditelja koja postoji.
Razlozi da ostanete kod kuće
Nemojte putovati u nadi da ćete promeniti GMFCS nivo i nemojte putovati zbog matičnih ćelija ili komora sa kiseonikom.
Deci sa nekontrolisanim napadima, infekcijom pluća, slabim napredovanjem u težini zbog nebezbednog gutanja ili bolnim kukom koji nije snimljen rendgenom prvo treba rešiti te probleme, a dete koje se izrazito uznemiri van kuće i uobičajene rutine može izgubiti više nego što dobije. Porodice koje nemaju načina da bilo šta nastave kod kuće treba pažljivo da odmere putovanje, pošto dobici iz jednog bloka nestaju za nekoliko meseci kada se vežbanje prekine.
Kako izgledaju te nedelje
Prva dva dana
Lekar specijalista rehabilitacije pregleda dete, a terapeuti uzimaju početna merenja, među njima meru grube motorne funkcije, merenje vremena hodanja kod dece koja hodaju, procenu funkcije šake, obime pokreta u zglobovima i rendgenski snimak kukova ako nijedan nije urađen u poslednjih godinu dana. Zatim dolazi ključan razgovor. Pitaće vas šta najviše želite da vaše dete može da radi, a tim će to uobličiti u dva ili tri cilja sa konkretnim zadatkom i rokom.
Dan terapije
Mala deca uče kroz igru. Brzo se umaraju. Dan se zato sastoji od sesija od 30 do 45 minuta uz odmore, užine i dremanje između njih. Očekujte fizikalnu terapiju dva puta, radnu terapiju jednom i terapiju govora ili hranjenja kada je potrebna, u okviru dva do pet sati dnevno koje rehabilitacione ustanove u Turskoj navode u svojim objavljenim programima. Roditelj je u prostoriji, a do treće nedelje taj roditelj treba da vodi deo svake sesije dok terapeut posmatra i ispravlja, jer kod kuće neće biti nikoga drugog ko će to raditi.
Šta određuje cenu
Cena za decu sastoji se od istih delova kao i za odrasle. Sati dolaze prvi. Broj sati terapije jedan na jedan najveća je stavka, ona koja se najviše razlikuje između ponuda i ona koju dužina u nedeljama množi. Botulinum toksin se obračunava po dozi, koja zavisi od telesne težine, a kod male dece daje se u sedaciji, što dodaje anesteziologa i nekoliko sati u dnevnoj bolnici, dok su gipsevi, ortoze, hodalica ili okvir za stajanje izrađeni tokom boravka posebne stavke. Robotski trening hoda naplaćuje se po sesiji. Noćenja u hotelu ili apartmanu za porodicu čine veliki deo ukupnog iznosa kod dnevnog programa, pošto se dete prima na odeljenje samo kada to zahtevaju potrebe za negom. Važno je i samo zdravlje deteta. Hranjenje na sondu, traheostoma, česti napadi ili telesna veličina zbog koje su potrebne dve odrasle osobe za svako podizanje, svaki od tih faktora dodaje vreme osoblja.
Paketi objavljeni na ovom tržištu obuhvataju pregled lekara, određeni broj terapijskih sesija, prevodioca i transfere sa aerodroma, a mnogi uključuju i mesec dana hotelskog smeštaja. Letovi, oprema, injekcije, snimanja i dodatne sesije ostaju van paketa. Pre nego što uporedite dve ponude, pretvorite svaku u sate aktivne terapije, saznajte ko ih sprovodi i da li su terapeuti obučeni za rad sa decom, i proverite da li su pisani kućni program i izveštaj sa rezultatima pre i posle deo onoga što plaćate.
Konkretan iznos za vaše dete sledi nakon besplatnog pregleda dokumentacije.
Putovanje sa detetom
Jedan koordinator iz tima za međunarodne pacijente dodeljuje vam se od prve poruke i ostaje uz vašu porodicu do odlaska. Tim radi na engleskom, arapskom, francuskom, ruskom, srpskom, rumunskom i španskom jeziku i na zahtev organizuje prevođenje na druge jezike. Kada je u pitanju dete, tražite istog prevodioca svakog dana. Potvrda termina i pozivno pismo sa nazivom bolnice i imenom lekara koji vodi lečenje šalju se desetak dana pre putovanja, za potrebe vize. Kancelarija za međunarodne pacijente organizuje transfere sa aerodroma, prevoz između smeštaja i bolnice i sam smeštaj, zato recite koordinatoru koliko vas dolazi, da li vam je potreban dečji krevetac ili kuhinja i da li dete putuje u kolicima ili posebnom sedištu. Ako vaše dete bude primljeno u bolnicu, u sobi postoji ležaj za pratioca, pa jedan roditelj ostaje svake noći. Halal, vegetarijanska i dijabetička ishrana dolaze iz bolničke kuhinje. Isto važi i za hranu izmenjene teksture za dete sa teškoćama u gutanju, ako to zatražite prvog dana. U bolnici postoji prostorija za molitvu. Neke porodice žele lekarku za svoju ćerku. Recite to u prvoj poruci i zahtev se ispunjava kad god raspored osoblja to dozvoljava.
Terapija ne postavlja nikakvo ograničenje za letenje, a možete otputovati već sutradan posle poslednje sesije.
Lekove za napade i hranu nosite u ručnom prtljagu uz lekarsko pismo, i unapred pitajte avio-kompaniju o unošenju kolica ili posturalnog sedišta u avion.
Povratak kući i šta može da pođe po zlu
Kada se vratite kući, najvrednije što imate jeste program koji možete sami da sprovodite. Očekujte pisani plan sa fotografijama ili video snimcima svake aktivnosti, raspored koji se uklapa oko škole i obroka, merenja sa prvog i poslednjeg dana i pismo za lekara i terapeuta vašeg deteta. Vaš koordinator ostaje dostupan na istom WhatsApp broju. Pošaljite video. Lokalna kontrola na svakih šest meseci i rendgenski snimak kukova prema rasporedu koji odgovara nivou deteta jesu minimum, a drugi blok ima smisla tek kada je kućni program sproveden i kada je novi cilj postao dostižan.
Isplanirajte sledeću kontrolu pre odlaska. Rast ne čeka.
Česta pitanja o pedijatrijskoj rehabilitaciji
U kom uzrastu treba početi rehabilitaciju dece?
Da li će terapija učiniti da moje dete prohoda?
Koliko dugo treba da planiramo boravak u Istanbulu?
Mogu li da dođu oba roditelja i brat ili sestra?
Da li će terapeuti moći da komuniciraju sa mojim detetom?
Da li su matične ćelije ili hiperbarični kiseonik deo programa?
Reference
- Novak I, Morgan C, Fahey M, et al. State of the Evidence Traffic Lights 2019: Systematic Review of Interventions for Preventing and Treating Children with Cerebral Palsy. Current Neurology and Neuroscience Reports. 2020;20(2):3.
- Novak I, Morgan C, Adde L, et al. Early, Accurate Diagnosis and Early Intervention in Cerebral Palsy: Advances in Diagnosis and Treatment. JAMA Pediatrics. 2017;171(9):897-907.
- Jackman M, Sakzewski L, Morgan C, et al. Interventions to improve physical function for children and young people with cerebral palsy: international clinical practice guideline. Developmental Medicine and Child Neurology. 2022;64(5):536-549.
- Hoare BJ, Wallen MA, Thorley MN, Jackman ML, Carey LM, Imms C. Constraint-induced movement therapy in children with unilateral cerebral palsy. Cochrane Database of Systematic Reviews. 2019;4(4):CD004149.
- Rosenbaum PL, Walter SD, Hanna SE, et al. Prognosis for gross motor function in cerebral palsy: creation of motor development curves. JAMA. 2002;288(11):1357-1363.
Napomena urednika
Napisao medicinski urednički tim Biruni Hospital. Proverio Alketa Toska Sert, Fizikalna medicina i rehabilitacija.
Medicinski proverio
Alketa Toska Sert
Fizikalna medicina i rehabilitacija
Poslednje ažuriranje: