Pređi na sadržaj
Transplantacija koštane srži kod leukemije
Hematologija

Transplantacija koštane srži kod leukemije

O ovom odeljenju

 
HEMATOLOGIJA

Leukemija je četiri bolesti pod jednom rečju. Transplantacija kod svake od njih znači nešto drugo, a kod dve je gotovo nestala.

Hronična mijeloidna leukemija je nekada bila najčešći pojedinačni razlog za transplantaciju bilo kome, bilo gde u svetu. Jedna tableta je to promenila, a desetogodišnje preživljavanje uz nju dostiglo je 83 odsto u studiji koja ju je uvela. Hronična limfocitna leukemija krenula je istim putem nešto kasnije. Akutna limfoblastna leukemija zadržala je indikaciju, ali ju je pomerila, i sada je deli sa antitelima i izmenjenim ćelijama, dok se kod akutne mijeloidne leukemije danas obavlja većina transplantacija zbog leukemije, a novi par lekova počeo je da do nje dovodi ljude koji ranije nikako nisu mogli da je dočekaju.

83,3
Odsto živih posle deset godina uz tabletu za hroničnu mijeloidnu leukemiju
0,28
Rizik smrti za nestanak rezidualne bolesti kod akutne limfoblastne leukemije
14,7 prema 9,6
Medijana meseci preživljavanja uz noviji par lekova za akutnu mijeloidnu leukemiju
Besplatno
Pisano drugo mišljenje o tome koju od četiri bolesti imate i šta to znači
Besplatna konsultacija

Četiri leukemije, četiri odgovora

Kada neko pita da li leukemija zahteva transplantaciju koštane srži, jedini pošten prvi odgovor jeste pitanje koja leukemija, jer četiri glavna tipa gotovo ništa ne dele osim imena, a tokom poslednjih dvadeset godina njihov odnos prema transplantaciji kretao se u četiri različita pravca. Četiri bolesti. Četiri odgovora.

Na uskim ekranima se ova tabela pomera bočno. Prevucite je da biste videli sve kolone.

Gde alogena transplantacija danas stoji kod svake od četiri glavne leukemije
Leukemija Gde transplantacija danas stoji Šta se promenilo
Hronična mijeloidna, CML Retko. Rezervisana za rezistenciju na lekove, nepodnošenje više lekova ili uznapredovalu fazu Ciljane tablete su smrtonosnu bolest pretvorile u bolest kojom se upravlja
Akutna mijeloidna, AML Glavna indikacija. Nudi se kod bolesti srednjeg i nepovoljnog rizika, kao i posle relapsa Genomsko svrstavanje u rizične grupe i testiranje rezidualne bolesti odlučuju ko je kandidat
Akutna limfoblastna, ALL Uža nego ranije, ali i dalje standard za odrasle višeg rizika i za rezidualnu bolest koja ne nestaje Antitela i izmenjene ćelije sada uklanjaju bolest koju hemioterapija nije mogla
Hronična limfocitna, CLL Nije česta. Uglavnom kod bolesti koja nije odgovorila ni na jednu od dve savremene klase lekova ili se transformisala Ciljani inhibitori zamenili su hemioterapiju i odložili transplantaciju za godine
1
Koja je leukemija u pitanju i koji genetski podtip unutar nje. Dve osobe sa istom dijagnozom od tri slova mogu dobiti suprotne savete.
2
Koliko je dobro delovalo prvo lečenje, mereno osetljivim testovima, a ne samo mikroskopom.
3
Šta je još dostupno za tu bolest, jer je kod dve od četiri jedan lek preuzeo najveći deo prostora koji je nekada pripadao transplantaciji.
Broj koji objašnjava najveći deo ove stranice
Pre dvadeset pet godina hronična mijeloidna leukemija bila je najčešći pojedinačni razlog za alogenu transplantaciju bilo gde u svetu. Zatim se pojavio selektivni inhibitor nenormalnog proteina koji je pokreće. U studiji koja ga je uvela, uz medijanu praćenja od skoro jedanaest godina, ukupno preživljavanje posle deset godina dostiglo je 83,3 odsto, a 82,8 odsto pacijenata postiglo je potpun citogenetski odgovor. Ozbiljni neželjeni događaji povezani sa lekom bili su retki i grupisani u prvoj godini. Indikacija za transplantaciju nije se smanjila. Sklonila se u stranu.

Šta transplantacija zapravo jeste

Kada se skloni stručni rečnik, alogena transplantacija je zamena. Vaša krv i imunski sistem se uklanjaju, a na njihovo mesto se stavlja darovani. To je cela ideja.

1
Pronalazi se davalac. Brat ili sestra koji se potpuno podudaraju, dobrovoljac iz međunarodnog registra ili srodnik koji se podudara tačno upola, što po definiciji važi za svakog roditelja i svako dete.
2
Hemioterapija, ponekad uz zračenje, uklanja postojeću koštanu srž i potiskuje postojeći imunski sistem tako da ne može da odbaci ono što dolazi.
3
Davaočeve ćelije ulaze infuzijom tokom sat ili dva. To je nulti dan. To je najmanje dramatičan dan celog procesa.
4
Oko dve nedelje kasnije nova koštana srž počinje da stvara krvne ćelije. Do tada pacijent gotovo nema imunski sistem i boravi u zaštićenoj sobi.
5
Darovani imunski sistem zatim godinu dana uči novo telo, napada svaku leukemiju koju pronađe, a ponekad napada i samog pacijenta. To dvostruko dejstvo je razlog zbog kog transplantacija leči leukemiju i razlog zbog kog je opasna. Obe polovine su stvarne.

Reči iza skraćenica

Prepiska o leukemiji vodi se skraćenicama, a one stižu brže nego što ih neko objasni.

Kratak rečnik

AML označava akutnu mijeloidnu leukemiju, ALL akutnu limfoblastnu leukemiju, CML hroničnu mijeloidnu, a CLL hroničnu limfocitnu. Alogeno znači da ćelije potiču od druge osobe. Remisija znači da mikroskop više ne vidi leukemiju, što je niži standard nego što zvuči. MRD znači merljiva rezidualna bolest, odnosno leukemija koju osetljiv test nalazi kada mikroskop ne može. Kondicioniranje označava hemioterapiju koja se daje pre davaočevih ćelija. Nulti dan je naziv za dan kada one ulaze. GVHD označava bolest kalema protiv domaćina, kada darovani imunski sistem napada pacijenta. Inhibitor tirozin kinaze je tableta koja je promenila CML. Blinatumomab je antitelo koje privlači imunske ćelije na ćelije leukemije. A CAR T znači pacijentove sopstvene T ćelije, prikupljene, genetski izmenjene da prepoznaju leukemiju i vraćene nazad. Još dve se stalno pojavljuju i vredi ih znati unapred, pa tako intenzitet kondicioniranja opisuje koliko snažno deluje hemioterapija pre transplantacije, gde pun intenzitet potpuno uništava koštanu srž, a smanjeni intenzitet je potiskuje i oslanja se na davaočev imunski sistem da posao dovrši. A himerizam opisuje koliki udeo krvnih ćelija koje kruže posle transplantacije pripada davaocu, što se više puta ispituje tokom prve godine, pri čemu udeo koji opada često stiže nedeljama pre relapsa.

Hronična mijeloidna leukemija

CML priča najjasniju priču u onkologiji i ona objašnjava zašto ova stranica mora da bude podeljena po bolestima.

Jedna nenormalna fuzija gena pokreće celu bolest, a čim je postojao lek koji blokira protein nastao tom fuzijom, bolest je prestala da se ponaša kao rak i počela da se ponaša kao hronično stanje kojim se upravlja dnevnom tabletom i analizom krvi na svakih nekoliko meseci. Transplantacija, koja je bila jedini lek i koja je usmrćivala znatan deo onih kojima je nuđena, za pet godina je prešla iz prve linije lečenja u rezervnu opciju.

U studiji koja je potvrdila prvu od tih tableta, pacijenti sa novodijagnostikovanom bolešću u hroničnoj fazi praćeni su u medijani 10,9 godina. Procenjeno ukupno preživljavanje posle deset godina bilo je 83,3 odsto. Potpun citogenetski odgovor, što znači da nenormalni hromozom više nije mogao da se nađe, zabeležen je kod 82,8 odsto. Nešto manje od polovine pacijenata i dalje je uzimalo prvobitni lek na kraju studije, a ozbiljni događaji procenjeni kao povezani sa njim bili su retki i usredsređeni u prvoj godini lečenja.

Na telefonu se ova tabela pomera levo i desno. Prevucite je da biste videli poslednju kolonu.

Šta se dogodilo sa pitanjem transplantacije kod hronične mijeloidne leukemije
  Pre ciljanih tableta Sada
Standardno prvo lečenje Alogena transplantacija tamo gde je postojao davalac Dnevna tableta
Ko dobija transplantaciju Većina novodijagnostikovanih pacijenata mlađih od oko 55 godina Pacijenti kod kojih nekoliko lekova nije delovalo, koji ih ne podnose ili su u uznapredovaloj fazi
Šta odlučuje Da li je davalac mogao da se nađe Kako bolest odgovara na lekove, mereno analizom krvi
Glavna dugoročna briga Hronična bolest kalema protiv domaćina Neželjena dejstva lekova, redovnost uzimanja i cena doživotnog lečenja

Kada je CML i dalje potrebna

Retko ne znači nikada, a pacijenti kojima je i dalje potrebna transplantacija zbog CML obično su oni čija bolest rano prestane da sarađuje.

Situacije koje i dalje vode do toga

Neuspeh dve ili više tableta, naročito kada je nađena mutacija rezistencije koju preostali lekovi ne pokrivaju, zatim stvarna nepodnošljivost, što znači neželjena dejstva dovoljno teška da nijedan dostupan lek ne može pouzdano da se uzima, a to je važno jer ovi lekovi deluju samo dok se gutaju. Napredovanje u akcelerisanu fazu ili blastnu krizu, gde je bolest promenila karakter i ponaša se kao akutna leukemija. I mali broj pacijenata čija bolest odgovara, ali nikada dovoljno duboko, pa ostaje merljiv nivo koji predviđa konačno napredovanje. U svim tim slučajevima razgovor se vraća na davaoce i kondicioniranje, i vraća se sa boljim ishodima transplantacije nego devedesetih godina, jer se potporna nega u svakom pogledu poboljšala tokom godina u kojima su tablete radile svoj posao.

Akutna mijeloidna leukemija

Na AML danas otpada većina transplantacija zbog leukemije i ona nosi najtežu odluku od sve četiri.

Zašto je drugačija

Nijedan pojedinačni lek ne kontroliše AML onako kako tableta kontroliše CML, jer AML nije jedna nepravilnost nego desetine njih u promenljivim kombinacijama, a hemioterapija većinu pacijenata dovodi u remisiju, dok veliki deo njih kasnije doživi relaps, pri čemu verovatnoća tog relapsa ogromno varira u zavisnosti od genetike nađene pri dijagnozi. Pitanje transplantacije kod AML je zato poređenje. Na jednoj strani stoji verovatnoća da se leukemija vrati posle same hemioterapije. Na drugoj stoji verovatnoća da sama transplantacija usmrti nekoga ko je mogao da ostane dobro. Tamo gde prva jasno nadmašuje drugu, transplantacija se nudi. Tamo gde ne nadmašuje, nuđenje transplantacije čini štetu, a dokazi za to su konkretni, a ne teorijski.

Koja AML i zašto je to važno

Svaki pacijent sa AML se pri dijagnozi svrstava u rizičnu grupu. To svrstavanje odlučuje gotovo sve što sledi.

Tri grupe

Povoljan rizik obuhvata nekoliko određenih genetskih promena koje veoma dobro odgovaraju na hemioterapiju i relativno retko dovode do relapsa, dok nepovoljan rizik obuhvata promene povezane sa ranim relapsom, uključujući gubitke pojedinih hromozoma i mutacije gena koji upravljaju popravkom oštećenja u ćelijama. Srednji rizik okuplja sve ostalo, to je najveća grupa i ona u kojoj se mišljenja razilaze.

Šta pomera pacijenta iz jedne grupe u drugu

Sekvenciranje je staru podelu na tri grupe razložilo na nešto finije, a mutacija koja sama izgleda bezopasno može u kombinaciji izgledati opasno, pri čemu i mimo genetike odgovor na prvi ciklus hemioterapije nosi samostalnu težinu, kao i to da li osetljivo testiranje i dalje nalazi bolest kada mikroskop prijavi remisiju. Pacijent može početi u grupi srednjeg rizika, a biti lečen kao nepovoljan jer je test rezidualne bolesti ostao pozitivan, što je dobar primer zašto grupu dodeljenu prvog dana treba ponovo razmotriti, a ne nekritički nositi dalje.

Praktično pravilo po kom radi većina timova jeste da AML povoljnog rizika u prvoj remisiji ne ide na transplantaciju, da nepovoljan rizik ide tamo gde pacijent može da je preživi, a da se srednji rizik odlučuje prema rezultatu rezidualne bolesti i prema tome šta je pacijent spreman da prihvati. Svakome kome se nudi transplantacija zbog AML treba reći u kojoj je od te tri situacije, baš tim rečima.

Par lekova koji je otvorio vrata

Decenijama su pacijenti kojima je transplantacija zbog AML bila najpotrebnija često bili oni koji su najteže mogli da uđu u remisiju, jer je standardna hemioterapija surova i mnogi stariji pacijenti je ne prežive, sve dok studija sa 431 prethodno nelečenim pacijentom, medijane starosti 76 godina, nije uporedila azacitidin sa venetoklaksom naspram azacitidina sa placebom. Medijana ukupnog preživljavanja iznosila je 14,7 meseci prema 9,6, uz odnos rizika za smrt od 0,66. Potpuna remisija postignuta je kod 36,7 odsto prema 17,9. Složena potpuna remisija iznosila je 66,4 odsto prema 28,3. Febrilna neutropenija trećeg stepena ili teža bila je češća uz kombinaciju, 42 odsto prema 19. Značaj te studije za transplantaciju je posredan i važan. Remisija kupuje ulaznicu za alogenu transplantaciju, a blaži način da se ona postigne znači da pacijenti kojima bi ranije bilo rečeno da su suviše krhki da bi uopšte bili lečeni sada ponekad dođu do razgovora o transplantaciji. Da li tu transplantaciju zatim treba uraditi, posebno je pitanje na koje odgovara ista računica kao i kod svih ostalih.

Akutna limfoblastna leukemija kod odraslih

ALL kod odraslih ponaša se lošije nego ALL kod dece, a pitanje transplantacije kod odraslih rešeno je dizajnom studije koji je uklonio najveći deo uobičajene pristrasnosti.

Poređenje sa davaocem i bez davaoca

Međunarodna studija sprovedena u Britaniji i Sjedinjenim Državama raspoređivala je odrasle u prvoj remisiji na transplantaciju ili na dalje lečenje isključivo prema tome da li postoji podudaran brat ili sestra, što se približava randomizaciji koju niko ne bi mogao namerno da sprovede. Kod pacijenata bez filadelfija hromozoma petogodišnje ukupno preživljavanje iznosilo je 53 odsto za one sa davaocem prema 45 odsto za one bez njega, a relaps je bio značajno ređi u grupi sa davaocem. Korist je bila jasna kod pacijenata standardnog rizika i nestala je kod onih visokog rizika. U toj grupi je broj ljudi koji umiru od same transplantacije porastao dovoljno da poništi smanjenje relapsa. Posebno randomizovano poređenje u istoj studiji našlo je petogodišnje preživljavanje od 46 odsto uz hemioterapiju prema 37 odsto uz autolognu transplantaciju, čime je okončana primena autologne transplantacije kod ALL odraslih.

Test koji nadmašuje sve ostalo

Jedno merenje kod ALL predviđa ishod snažnije od genetike, starosti, broja leukocita pri dijagnozi ili protokola lečenja. Samo jedno.

Metaanaliza je objedinila 39 publikacija sa 13.637 pacijenata da bi ispitala koliko vredi nestanak merljive rezidualne bolesti. Kod dece je odnos rizika za preživljavanje bez događaja kod onih kod kojih je nestala bio 0,23. Kod odraslih je bio 0,28. Odnosi rizika za ukupno preživljavanje bili su 0,28 u obe grupe. Efekat se održao u svakoj ispitanoj podgrupi, uz različite metode testiranja, različite granične vrednosti i različita vremena merenja.

Te brojke su veoma velike i objašnjavaju zašto testiranje rezidualne bolesti danas vodi odluku o transplantaciji kod ALL više od bilo čega drugog, jer pacijent čiji test postane negativan i takav ostane ima dobre izglede i bez transplantacije. Pacijent čiji test ostane pozitivan posle planiranog lečenja ima loše izglede bez nje, bez obzira na to šta je genetika pokazala pri dijagnozi.

Tražite rezultat. Pitajte kojom je metodom dobijen i koja je bila granična vrednost. Zatim sačuvajte nalaz.

Antitela i izmenjene ćelije

Dva lečenja pojavila su se kod ALL u razmaku od nekoliko godina i oba rade ono zbog čega je transplantacija nekada bila potrebna, a to je uklanjanje bolesti koju hemioterapija ne može da ukloni.

Na malom ekranu povucite ovu tabelu bočno da biste videli sve tri kolone.

Dva imunska lečenja koja su promenila razgovor o transplantaciji kod akutne limfoblastne leukemije
  Antitelo koje preusmerava T ćelije Izmenjene T ćelije
Šta je to Protein koji jednim krajem vezuje marker leukemije, a drugim T ćeliju Pacijentove sopstvene T ćelije, prikupljene i izmenjene da prepoznaju marker leukemije
Ko je ispitivan 405 odraslih sa relapsnom ili refraktarnom bolešću, randomizovanih 2 prema 1 naspram hemioterapije 75 dece i mladih odraslih sa relapsnom ili refraktarnom bolešću u 25 centara
Glavni rezultat Medijana preživljavanja 7,7 meseci prema 4,0, odnos rizika 0,71 Remisija u roku od tri meseca kod 81 odsto, kod svih uz nestanak rezidualne bolesti
Stopa remisije 34 odsto uz potpun oporavak krvne slike prema 16 odsto Preživljavanje bez događaja 73 odsto posle šest meseci i 50 odsto posle dvanaest
Glavna toksičnost Neurološki događaji i oslobađanje citokina, uglavnom podložni kontroli Oslobađanje citokina kod 77 odsto i neurološki događaji kod 40 odsto
Odnos prema transplantaciji 24 odsto u svakoj grani nastavilo je do transplantacije Neki pacijenti posle toga idu na transplantaciju, a neki se umesto toga prate

Šta je to učinilo odluci

Nijedno od ta dva lečenja nije ukinulo transplantaciju kod ALL. Ono što su promenila jeste redosled poteza, pa se pacijentu čija bolest ne nestaje sada može dati jedno od njih da je ukloni, posle čega može da ide na transplantaciju sa mnogo bolje polazne pozicije, što je izuzetno važno jer transplantacija nekoga čija je leukemija i dalje aktivna daje loše rezultate. Kod neke dece su izmenjene ćelije zadržale bolest dovoljno dugo da transplantacija uopšte nije urađena, a da li je to trajna strategija ili odlaganje pitanje je o kom se u struci i dalje pošteno raspravlja. Ono što nijedan pacijent ne treba da prihvati jeste tvrdnja da jedno od ovih lečenja po pravilu čini transplantaciju nepotrebnom, jer dokazi to još ne govore. Pravo pitanje timu koji predlaže bilo koje od njih jeste šta sledi ako lečenje uspe, jer su dva plana koja slede posle dobrog odgovora zaista različita, pa izbor između njih treba doneti promišljeno i objasniti ga.

Deca sa ALL

ALL u dečjem uzrastu daje rezultat za kojim svi posežu kada hoće da budu vedri u vezi sa rakom, a stopa izlečenja samom hemioterapijom dovoljno je visoka da većina dece nikada ne dođe blizu transplantacije.

  • Većina dece se izleči hemioterapijom koja se daje tokom dve do tri godine i pitanje transplantacije se nikada ne postavlja.
  • Transplantacija se razmatra kod manjine kod koje rezidualna bolest ne nestaje, čija leukemija nosi određenu genetiku visokog rizika ili kod koje se relaps javi rano.
  • Relaps posle duge prve remisije leči se drugačije od relapsa tokom lečenja i to dvoje nikada ne treba porodici opisivati istim rečima.
  • Izmenjene T ćelije sada stoje između hemioterapije i transplantacije kod relapsne bolesti, a kod neke dece je i zamenjuju.
  • Rast, plodnost, rad hormona i školovanje moraju se isplanirati pre početka kondicioniranja, jer kondicioniranje utiče na svaku od tih stvari, a taj razgovor se ne može voditi naknadno.
Ono što se roditeljima retko kaže dovoljno rano
Zračenje celog tela i dalje je deo nekoliko režima kondicioniranja kod dečje ALL, a ima posledice koje stižu godinama kasnije na rast, stvaranje hormona, plodnost i rizik od drugog maligniteta. Ništa od toga nije razlog da se odbije transplantacija koja je detetu potrebna. To je razlog da se insistira da neko objasni kasne posledice pre nego što se pojavi obrazac za pristanak i da se insistira da pisani plan praćenja preživelih pođe kući sa porodicom, jer će dete transplantirano sa sedam godina biti mlada odrasla osoba kojoj su te kontrole potrebne i dugo pošto ga transplantacioni tim više ne prati.

Hronična limfocitna leukemija

CLL je pratila obrazac CML otprilike petnaest godina kasnije, a dejstvo na broj transplantacija bilo je slično.

Šta je zamenilo hemioterapiju

Godinama je standardno prvo lečenje bila kombinacija tri leka, hemioterapije i antitela, koja je dobro delovala kod pacijenata sa jednom genetskom osobinom, a loše kod pacijenata bez nje, sve dok se nisu pojavili inhibitori koji blokiraju signale koji održavaju leukemijske ćelije u životu, uzimani kao tablete, a poređenje nije bilo ni blizu izjednačeno.

Studija koja je to rešila

Pet stotina dvadeset devet prethodno nelečenih pacijenata starosti sedamdeset godina ili manje nasumično je raspoređeno na inhibitor sa antitelom ili na staru kombinaciju hemioterapije, a pri medijani praćenja od 33,6 meseci trogodišnje preživljavanje bez progresije bilo je 89,4 odsto prema 72,9, uz odnos rizika od 0,35. Trogodišnje ukupno preživljavanje bilo je 98,8 odsto prema 91,5, uz odnos rizika za smrt od 0,17. U podgrupi bez povoljne genetske osobine, gde je stari režim uvek davao najlošije rezultate, preživljavanje bez progresije bilo je 90,7 odsto prema 62,5. Ozbiljne infekcije bile su upola ređe uz noviji režim, 10,5 odsto prema 20,3. Studija je prekinuta ranije na planiranoj međuanalizi jer je razlika već prešla prag postavljen za nju, što je najjači oblik dokaza koji poređenje ove vrste može da pruži i razlog zbog kog je rezultat gotovo odmah promenio praksu.

Šta to znači za pitanje transplantacije
Lečenje koje devet od deset pacijenata održava bez progresije posle tri godine, uz nižu stopu ozbiljnih infekcija nego stari standard, uklanja najveći deo hitnosti koja je nekada mlađe pacijente sa CLL gurala ka ranoj transplantaciji. Alogena transplantacija kod CLL je u skladu sa tim postala neuobičajena, a pacijenti koji je i dalje dobijaju obično su oni koji su iscrpeli obe savremene klase lekova ili čija se bolest transformisala u agresivni limfom. To je mnogo manja grupa nego ranije i to je grupa kojoj je ona zaista potrebna.

Kada se kod CLL i dalje radi transplantacija

Tri situacije zadržavaju ovaj zahvat kao opciju.


Preostale indikacije

Bolest koja je napredovala i uz inhibitor signalnog puta i uz inhibitor proteina preživljavanja, čime ostaje vrlo malo drugog sa trajnim dejstvom, zatim transformacija u agresivni limfom, koja se ponaša kao druga bolest i tako se i leči. I mladi pacijenti sa naročito nepovoljnom genetikom kod kojih se bolest uprkos dobrim lekovima brzo vraća, gde izlečenje koje nosi rani rizik počinje da izgleda bolje od niza privremenih kontrola. U sva tri slučaja odluka se donosi istom računicom koja se koristi svuda drugde na ovoj stranici, a u sva tri su brojke tešnje nego kod akutne leukemije, što je razlog da se zatraži drugo mišljenje, a ne razlog za brzu odluku. Tešnje brojke takođe znače da se razumni stručnjaci ovde razilaze više nego bilo gde drugde kod leukemije, pa je porodica koja čuje dve različite preporuke naišla na stvarno tesnu odluku, a ne na grešku jednog od dvojice lekara.

Obrazac koji se vidi kod sve četiri

Kada se odmaknete od četiri bolesti, kod svake se pojavljuje isti oblik.


Tamo gde lek pouzdano kontroliše bolest, transplantacija se povlači na pacijente kod kojih taj lek zakaže. Tamo gde nijedan lek ne kontroliše bolest pouzdano, transplantacija ostaje, a odluka zavisi od toga koliko je verovatno da će se leukemija vratiti naspram toga koliko je verovatno da će transplantacija usmrtiti. Kod sve četiri, merenje koje najviše pomera odluku nije dijagnoza nego dubina odgovora, ispitana metodama daleko osetljivijim od mikroskopa.

To objašnjava zašto stranica o transplantaciji kod leukemije toliki deo svoje dužine posvećuje lekovima i laboratorijskim testovima. Sam zahvat se nije mnogo promenio za dvadeset godina, a sve oko njega jeste, i posledica je to da je indikacija postala uža, bolje usmerena i znatno više zavisna od toga da se dijagnoza na početku postavi potpuno tačno.

Kada se u toku bolesti to dešava

Transplantacija stoji na različitim mestima kod četiri bolesti, a to mesto je važno koliko i sama odluka.

  • Kod AML obično u prvoj remisiji za srednji i nepovoljan rizik, kao i pošto se postigne druga remisija kada je prvi pokušaj bio sama hemioterapija.
  • Kod ALL odraslih u prvoj remisiji za bolest višeg rizika i za rezidualnu bolest koja ne nestaje.
  • Kod dečje ALL obično posle relapsa ili zbog rezidualne bolesti koja traje, a retko u prvoj remisiji.
  • Kod CML posle neuspeha ili nepodnošenja nekoliko lekova, ili odmah u uznapredovaloj fazi.
  • Kod CLL pošto obe savremene klase lekova zakažu ili pošto se bolest transformiše u agresivni limfom.
1
Dovođenje bolesti u remisiju dolazi prvo u svakom slučaju. Transplantacija aktivne leukemije daje daleko lošije rezultate i radi se samo kada ništa drugo ne može da je kontroliše.
2
Potraga za davaocem teče uporedo sa tim lečenjem, jer potraga započeta pošto je remisija postignuta troši prozor koji je trebalo da zaštiti.
3
Opšte stanje se procenjuje i poboljšava tokom istih tih nedelja. Preopterećenje gvožđem, zubna infekcija, pad kondicije i loše regulisan dijabetes mogu se popraviti, a svi oni povećavaju rizik od smrti zbog zahvata.
4
Rezidualna bolest se ponovo meri neposredno pre kondicioniranja. Nalaz od pre tri meseca opisuje drugu situaciju.
5
Zatim slede kondicioniranje i ćelije, na datum koji je porodici trebalo objasniti nedeljama ranije, a ne samo saopštiti.

Objavljene brojke

Ispod stoje brojke navedene na ovoj stranici, svaka sa grupom pacijenata koju opisuje, tako da sve što vam tim kaže ima uz šta da stoji.

Ova tabela se na uskom ekranu pomera bočno. Prevucite je da biste došli do treće kolone.

Brojke iz ovde navedenih studija, sa populacijom iza svake od njih
Šta je mereno Objavljena brojka Kod koga
Desetogodišnje preživljavanje uz ciljanu tabletu, CML 83,3 odsto Novodijagnostikovana hronična faza, medijana praćenja 10,9 godina
Potpun citogenetski odgovor, CML 82,8 odsto Ista studija
Petogodišnje preživljavanje uz podudarnog davaoca brata ili sestru, ALL kod odraslih 53 odsto prema 45 odsto Odrasli bez filadelfija hromozoma u prvoj remisiji, sa davaocem prema bez davaoca
Petogodišnje preživljavanje, hemioterapija prema autolognoj transplantaciji, ALL kod odraslih 46 odsto prema 37 odsto Randomizovano poređenje u istoj studiji
Preživljavanje bez događaja uz nestanak rezidualne bolesti, ALL Rizik 0,23 kod dece i 0,28 kod odraslih 39 publikacija sa 13.637 pacijenata
Medijana preživljavanja, antitelo koje preusmerava naspram hemioterapije, relapsna ALL 7,7 meseci prema 4,0 meseca 405 odraslih randomizovanih 2 prema 1
Remisija u roku od tri meseca, izmenjene T ćelije, ALL 81 odsto 75 dece i mladih odraslih u 25 centara
Medijana preživljavanja, noviji par lekova kod nelečene AML 14,7 meseci prema 9,6 meseci 431 pacijent, medijana starosti 76 godina
Trogodišnje preživljavanje bez progresije, inhibitor naspram hemioterapije, CLL 89,4 odsto prema 72,9 odsto 529 prethodno nelečenih pacijenata starosti 70 godina ili manje

Kako čitati ovakvu tabelu

  • Svaka brojka opisuje grupu. Nijedna ne predviđa šta se dešava jednoj osobi, a tim koji navodi jedan procenat bez imenovanja grupe iz koje potiče preuveličava ono što struka može.
  • Brojke iz različitih studija ne mogu se postaviti jedna uz drugu. Populacije se razlikuju, razdoblja se razlikuju, potporna nega se razlikuje, a definicije remisije menjale su se više puta.
  • Odnos rizika je poređenje, a ne verovatnoća. Odnos od 0,28 znači da je rizik bio otprilike četvrtina rizika u poređenoj grupi i sam po sebi ne govori ništa o apsolutnoj verovatnoći.
  • Starije studije potcenjuju ono što savremena transplantacija postiže, jer se sve oko zahvata poboljšalo dok su te studije trajale.

Brojka koja nedostaje

Ništa na ovoj stranici ne govori vam kolika je verovatnoća smrti od transplantacije, jer ta brojka pripada pojedinačnom pacijentu, a ne bolesti, pošto se gradi od starosti, funkcije organa, dostupnog davaoca i planiranog intenziteta kondicioniranja, a u objavljenim serijama kreće se od ispod jedan prema deset do bolje od jedan prema tri. Svaka ustanova koja predlaže transplantaciju treba da vam tu procenu da kao raspon, sa skorom na kom se zasniva, pre nego što bilo šta potpišete.

Šta pitati pre pristanka

Svako ko poznaje sopstvenu praksu može na ovih šest pitanja odgovoriti jednom rečenicom, a odgovori vam govore više od bilo koje brošure.

1
Koju leukemiju imam i koji genetski podtip unutar nje. Koji je test dao taj odgovor i kada.
2
U koju me rizičnu grupu to svrstava i da li bi se za tu grupu preporučila transplantacija u prvoj remisiji.
3
Da li je merljiva rezidualna bolest ispitana, kojom metodom i šta je pokazala. Da li bi ponovljen test promenio plan.
4
Kolika je moja procenjena verovatnoća smrti od same transplantacije, kao raspon, i koji ju je skor dao.
5
Šta bi se još moglo uraditi upravo sada za ovu bolest, uključujući lekove i imunska lečenja koja pre deset godina nisu postojala, i šta bi mi svako od njih donelo.
6
Koji su davaoci realno dostupni, koliko imaju godina i koliko bi trajalo da svaki od njih dođe do sobe za prikupljanje ćelija.

Dva odgovora koja treba da vas zabrinu
Ustanova koja ne može da kaže u kojoj ste rizičnoj grupi radi bez podataka koje odluka zahteva. A ustanova koja transplantaciju predstavlja kao jedinu opciju kod leukemije kod koje lek sada kontroliše bolest kod većine pacijenata ili zaostaje za literaturom ili vaš slučaj ne procenjuje pojedinačno. Nijedno nije razlog za paniku, a oba su razlog da se pre pristanka dobije drugo pisano mišljenje.

Zapisujte odgovore dok ih dobijate. Od vas će se tražiti da ih ponovite trojici različitih ljudi. Verovatno i više puta.

Odlučivanje iz druge zemlje

Leukemija se kreće brže od papirologije, što je glavna teškoća kada se lečenje od nje organizuje u inostranstvu.

Šta putovanje dodaje, a šta donosi

Vreme košta najviše. Nalazi se moraju prevesti, viza dobiti, letovi rezervisati, a kod akutne leukemije koja se lečenjem održava u remisiji nedelje nisu bezazlene, pri čemu je kontinuitet drugi trošak, jer pacijent transplantiran u jednoj zemlji, a praćen u drugoj zavisi od primopredaje koja mora biti dobro napisana ili se neće ni dogoditi. Novac dolazi treći i o njemu treba govoriti otvoreno. Cenu transplantacije kod leukemije određuju tip davaoca i potraga za njim, režim kondicioniranja, dužina bolničkog boravka, da li komplikacije zahtevaju intenzivnu negu, koliki se deo ambulantnog perioda provede ovde i koliko dugo ostaje pratilac. Naspram toga stoji razlog zbog kog ljudi putuju, a to je dolazak u ustanovu koja ovaj zahvat obavlja dovoljno često da bude dobra u njemu i koja može da uradi transplantaciju od upola podudarnog srodnika kada međunarodni registri ne daju ništa upotrebljivo. Ta mogućnost nije svuda dostupna.

Šta mi organizujemo

Transplantacija funkcioniše kao preseljenje, a ne kao putovanje, a podrška oko nje odlučuje da li će porodica do kraja stići čitava.

Koliko dugo zaista ostajete ovde

Boravak na odeljenju traje tri do pet nedelja, što izlazi na dvadeset do trideset pet noćenja. Posle otpusta ambulanta vas očekuje dva ili tri puta nedeljno do otprilike stotog dana, pa je realna brojka za planiranje još devedeset noćenja u stanu ili hotelu u blizini. Niko ne odobrava povratni let prema datumu u kalendaru. On se odobrava prema krvnoj slici, prema tome da li je bolest kalema protiv domaćina aktivna i prema tome koliko imunosupresije još traje, a u praksi to pada posle trećeg meseca.

1
Pošaljite nalaze pre svega ostalog, bez naknade. Nalaz koštane srži, genetiku ili panel sekvenciranja, test rezidualne bolesti ako je rađen, dosadašnje lečenje i svaku već urađenu tipizaciju davaoca. Nazad stiže pisano mišljenje u kom se imenuje vaša rizična grupa, a ako je to mišljenje da je vaš sadašnji plan ispravan, tako i piše, tim rečima.
2
Tim govori sedam jezika, engleski, arapski, francuski, ruski, srpski, rumunski i španski, uz prevođenje na druge jezike na zahtev. Kod transplantacije zbog leukemije porodica gotovo svakog dana čuje krvnu sliku i odluku, a slušanje oboje na stranom jeziku četiri meseca iscrpljuje ljude.
3
Isti koordinator vodi vas od prve poruke do otpusta, a dobijate njegovo ime i direktan broj umesto centrale.
4
U sobi postoji ležaj za onoga ko ostaje sa vama. Transferi sa aerodroma i hotel organizuju se odavde, obroci iz kuhinje pripremaju se halal, vegetarijanski ili dijabetički po potrebi, a u zgradi postoji prostorija za molitvu.
5
Oko deset dana pre putovanja izdaje se pozivno pismo za vaš zahtev za vizu, a uz njega ide i spisak dokumenata koji će vam biti potrebni.
6
Kada se vratite kući, koordinator je i dalje dostupan na WhatsApp. Vaš plan vakcinacije i praćenja posle transplantacije odlazi sa vama napisan na engleskom, tako da lekar bilo gde može da postupi po njemu, a mi šaljemo pisanu kontrolnu procenu posle tri meseca i još jednu posle godinu dana.

Šta nećemo tvrditi

Bolničke stranice o leukemiji obećavaju razne stvari. Evo šta mi nećemo.

Nećemo navesti brojku o preživljavanju pre nego što pročitamo nalaz koštane srži, genetiku i svaki nalaz rezidualne bolesti, jer broj dobijen bez toga opisuje nekog drugog, i nećemo vam reći da je transplantacija odgovor kod leukemije za koju objavljeni dokazi kažu da je odgovor lek. Remisija postignuta antitelom ili izmenjenim ćelijama ovde vam neće biti predstavljena kao dokaz da je transplantacija postala nepotrebna, jer struka to nije utvrdila. Nećemo navesti sopstvene rezultate kao jedan procenat bez navođenja kod kojih je pacijenata dobijen. I nećemo opisati ovaj zahvat kao bezbedan, pošto se objavljeni rizik smrti od njega, a ne od leukemije, kreće od ispod jedan prema deset do bolje od jedan prema tri, u potpunosti u zavisnosti od toga ko se transplantira. Ako vam je ustanova dala čistu brojku bez pratećeg raspona, pitajte od kojih pacijenata potiče.

Pitanja koja nam postavljaju, česta pitanja o transplantaciji kod leukemije

Da li je svakom pacijentu sa leukemijom potrebna transplantacija koštane srži

Daleko od toga. Većina ljudi sa hroničnom mijeloidnom leukemijom danas uzima tabletu i nikada joj se ne približi, većina dece sa akutnom limfoblastnom leukemijom izleči se hemioterapijom, a većina ljudi sa hroničnom limfocitnom leukemijom vodi se ciljanim lekovima, pa se transplantacija usredsređuje na akutnu mijeloidnu leukemiju i na akutnu limfoblastnu leukemiju višeg rizika.

Kod koje leukemije je indikacija za transplantaciju najjača

Kod akutne mijeloidne leukemije sa genetikom srednjeg ili nepovoljnog rizika i kod akutne limfoblastne leukemije kod odraslih čija rezidualna bolest ne nestaje, a kod oba je verovatnoća da se leukemija vrati bez transplantacije dovoljno visoka da nadmaši rizik zahvata kod pacijenata sposobnih da ga prežive.

Da li je tačno da je tableta zamenila transplantaciju kod CML

Za većinu pacijenata jeste. U studiji koja je uvela prvu od tih tableta desetogodišnje preživljavanje dostiglo je 83,3 odsto, a potpun citogenetski odgovor 82,8 odsto, uz praćenje od skoro jedanaest godina, pa je transplantacija sada rezervisana za pacijente kod kojih nekoliko lekova zakaže ili koji ih ne podnose, ili čija je bolest ušla u uznapredovalu fazu.

Šta je merljiva rezidualna bolest i zašto je svi stalno pominju

To je leukemija koju osetljiv test nalazi kada mikroskop prijavi remisiju, a kod akutne limfoblastne leukemije objedinjena analiza 13.637 pacijenata pokazala je da njen nestanak nosi odnos rizika od 0,23 za preživljavanje bez događaja kod dece i 0,28 kod odraslih. Ona pomera odluku o transplantaciji više od gotovo svega što se meri pri dijagnozi.

Da li CAR T ćelije znače da moje dete može da izbegne transplantaciju

Ponekad, i niko to ne može obećati, jer je u studiji koja je dovela do odobrenja 81 odsto od 75 dece i mladih odraslih sa relapsnom ili refraktarnom bolešću dostiglo remisiju u roku od tri meseca, uz preživljavanje bez događaja od 50 odsto posle dvanaest meseci. Neka deca posle toga idu na transplantaciju, a neka se prate. Taj izbor se donosi od slučaja do slučaja i treba ga objasniti kao otvoreno, a ne kao rešeno pitanje.

Koliko je rizična sama transplantacija

To zavisi od pacijenta, a ne od leukemije, a objavljena smrtnost koja nije povezana sa relapsom kreće se u savremenim serijama od ispod jedan prema deset do bolje od jedan prema tri, zavisno od starosti, funkcije organa, tipa davaoca i intenziteta kondicioniranja. Tražite sopstvenu procenu kao raspon i pitajte koji ju je skor dao.

Moj rođak je imao transplantaciju pre dvadeset godina i bilo je strašno. Da li je i danas isto

Nije. Sam zahvat ostaje uglavnom sličan, a sve oko njega se promenilo, uključujući način podudaranja davalaca, način sprečavanja bolesti kalema protiv domaćina, praćenje infekcija i izbor pacijenata, pa ishodi iz devedesetih godina potcenjuju ono što savremena ustanova postiže, što je jedan od razloga zbog kojih je ranije porodično iskustvo loš vodič za današnju odluku.

Mogu li da dobijem mišljenje bez putovanja u Istanbul

Da, i to ništa ne košta. Pošaljite nalaz koštane srži, genetiku ili panel sekvenciranja, svaki nalaz rezidualne bolesti, dosadašnje lečenje i svaku već urađenu tipizaciju davaoca, pa dobijate pisano mišljenje, a tamo gde se ono slaže sa planom koji već imate, tako i piše.

Koliko dugo bih morao da ostanem

Dvadeset do trideset pet noćenja u bolnici, pa još oko devedeset noćenja blizu bolnice dok ambulantne kontrole teku dva ili tri puta nedeljno, a povratni let se procenjuje prema krvnoj slici, prema tome da li je bolest kalema protiv domaćina aktivna i prema preostaloj imunosupresiji, što to obično pomera iza tri meseca.

Reference

  1. Hochhaus A, Larson RA, Guilhot F, et al. Long term outcomes of imatinib treatment for chronic myeloid leukemia. N Engl J Med. 2017;376(10):917-927.
  2. Goldstone AH, Richards SM, Lazarus HM, et al. In adults with standard risk acute lymphoblastic leukemia the greatest benefit is achieved from a matched sibling allogeneic transplantation in first complete remission, final results of the International ALL Trial MRC UKALL XII and ECOG E2993. Blood. 2008;111(4):1827-1833.
  3. Berry DA, Zhou S, Higley H, et al. Association of minimal residual disease with clinical outcome in pediatric and adult acute lymphoblastic leukemia, a meta analysis. JAMA Oncol. 2017;3(7):e170580.
  4. Kantarjian H, Stein A, Gökbuget N, et al. Blinatumomab versus chemotherapy for advanced acute lymphoblastic leukemia. N Engl J Med. 2017;376(9):836-847.
  5. Maude SL, Laetsch TW, Buechner J, et al. Tisagenlecleucel in children and young adults with B cell lymphoblastic leukemia. N Engl J Med. 2018;378(5):439-448.
  6. DiNardo CD, Jonas BA, Pullarkat V, et al. Azacitidine and venetoclax in previously untreated acute myeloid leukemia. N Engl J Med. 2020;383(7):617-629.
  7. Shanafelt TD, Wang XV, Kay NE, et al. Ibrutinib and rituximab or chemoimmunotherapy for chronic lymphocytic leukemia. N Engl J Med. 2019;381(5):432-443.

Napomena urednika

Napisao medicinski urednički tim Biruni Hospital. Proverio Prof. dr Ali Hakan KAYA, Hematologija.

Poslednje ažuriranje:

Povezani tretmani

Prikaži sve